Ziki i drveće

01.08.2014., petak

"Ne postoji ništa gore od ljudskih misli"

- 21:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2013., subota

Dr.Sladoljev i korupcija kao naš modus vivendi

Želite dijete upisati u vrtić potrebna vam je veza, idete na liječnički pregled opet morate imati vezu, a o operacijama da i ne govorimo, ne možete nikako položiti neki ispit i to se lako može srediti a dobiti posao bez mita danas je nemoguća misija i tako dalje u nedogled. Ništa novog, s time smo se saživjeli jer nam je tako već desetljećima pa bi se jako čudili da je drugačije. Vjerojatno je i to jedan od razloga što javnost više uopće ne reagira na korupciju te smo kažu treća zemlja po korupciju u svijetu. Svi mi smo prešutno pristali na korupciju svih mogućih vrsta jer je ona princip funkcioniranja našeg društva i kao takav ima punu zaštitu državnih institucija. Samo na prvi pogled može izgledati apsurdno da se s jedne strane osniva Samostalni sekor za suzbijanje korupcije, donosi zakonska regulativa, pozivaju građani na suradnju a s druge strane se čini sve kako bi se to spriječilo jer je korupcija postala modus vivendi našeg društva. Citirat ću čl. 131 Kaznenog zakona: „Tko otkaže ugovor o radu radniku zato što se u dobroj vjeri zbog opravdane sumnje u korupciju obratio ili podnio prijavu nadležim osobama ili tijelima državne vlasit, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine“. Da li je itko ikada u Hrvatskoj kažnjen po članku 131 Kaznenog zakona? Pa naravno da nije! Ali zato, bez izuzetka, sustavno se kažnjavaju i uništavaju ljudi koji ukazuju na kriminal i korupciju u svojoj sredini. Glasna i jasna je to poruka ostalima da drže jezik za zubima. Slučaj dr. Srećka Sladoljeva priča je o kriminalu i krupnoj korupciji u državnim institucijama i svim onim šikaniranjima kojima je izložen sve do danas. Prvo je suspendiran jer je otkrio „poslovnu tajnu“ da je kupljeno je 4,5 milijuna doza cjepiva protiv svinjske gripe i da nas to košta 330 milijuna kuna. Imunološki zavod, osim toga, potpisao je ugovor kojim se obvezuje na prihvaćanje rizika od nedjelotvornosti i nuspojava cjepiva a Ministarstvo zdravstva je sve to naravno odobrilo i platilo. Još samo da napomenem, prijava koju je podnio dr. Sladoljev DORH-u protiv bivše direktorice elegantno je odbijena. Iako svi znamo da sve ono što se plaća novcem iz proračuna ne može nositi oznaku poslovne tajne, sudu je trebalo 2,5 godine da bi to ustanovio i donio presudu da se dr. Sladoljev vraća na svoju funkciju u Zavod. Ali šikaniranje se nastavlja, jer dr. Sladoljeva novi ravnatelj raspoređuje na drugo radno mjesto čiji opis glasi pranje epruveta. I kada se on drznuo to nedavno iznijeti u javnost, ravnatelj odmah pokreće postupak izvanrednog otkaza ugovora o radu i cijela priča se ponavlja te će se dr. Sladoljev vjerojatno morati suditi do kraja svog radnog vijeka dok DORH kroz cijelo ovo vrijeme nije pokrenulo niti jednu tužbu protiv odgovornih iz Instituta i Ministarstva zdravstva za bačenih 330 milijuna kuna proračunskog novca + troškovi uništavanja cjepiva u Austriji te skrivanje činjenica o sumnjivom cjepivu. Zahvaljujući samo dr. Sladoljevu, javnost je saznala za sve ovo ali je reakcija izostala. Za ovakvu korupciju i skrivanje činjenica od javnosti, u nekoj zemlji koje nema na rang-listi najkorumpiranijih, pala bi vlada a resorni ministar završio u zatvoru. A kod nas svi su udružili snage da unište dr. Sladoljeva i sve one koji imaju dovoljno smjelosti i drskosti da pričaju o onome o čemu svi tako pokorno šute. Ovakvih priča o borbi protiv korupcije na naš način ima puno a spomenut ću još samo kuhara Borisa Franića koji se preko pet godina povlači po sudovima jer je podnio kaznenu prijavu protiv ravnatelja zadarskog Đačkog doma za zloporabu ovlasti i kršenje zakona o javnoj nabavi te knjigovođu Kazališta Gavella Vinka Mikulića kojem je nakon upornog upozoravanja na kriminalne radnje uručen otkaz. Scenario svih ovih priča je uvijek isti što nam još jednom dokazuje kakvu protekciju uživa korupcija u našem društvu i da smo itekako zasluženo osvojili 3. mjesto. I na kraju pitanje koje si postavljaju svi ovi časni i moralni ljudi, sigurno glasi: "Čemu?"

- 12:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.06.2013., utorak

Dječak darovao svoju ušteđevinu a što smo mi učinili?

12-godišnji dečak Matej Jurčišin iz Slovačke darovao je cijelu svoju ušteđevinu od 5.000 eura Nacionalnom parku u slovačkim Tatrama za suzbijanje smrekovog potkornjaka koji nemilosrdno ubija smreke i ostale četinjače. Za njegovu ušteđevinu kupljeno je 500 specijalnih feromonskih klopki a Matej je dobio pravo da klopke kontrolira zajedno sa šumarima. Stara je to vijest koje sam se sjetila jučer ugledavši ovaj užas. Ostala sam zgranuta brzinom razarajućeg djelovanja smrekovog potkornjaka jer prije par tjedana ove smreke su bile zelene i žive. Smreke se nalaze u krugu firme u kojoj radim a koja je inače poznata po krasnom parkovno-uređenom okolišu s puno smreka, borova, čempresa, ariša, a tu su još breze, jablani, javori, divlji kesteni i da ne nabrajam dalje. Ulovila me panika! Smreke stare preko pola stoljeća uništene u trenu! Kako zaštiti ostalo drveće od ove najezde? Što učiniti? Stručnjaci kažu da treba hitno sasječi sasušene smreke,spaliti ih a panj okoreniti jer u suprotnom sve četinjače u krugu sustići će ista zla sudbina. Smrekov potkornjak je kukac koji inače mirno živi na trulim stablima ali kada mu se stvore povoljni uvjeti kao što su duga sušna razdoblja za čas se namnoži i kreće napadati i bolesna i zdrava stabla. Napada sve smreke redom i to u krugovima geometrijski se šireći i vrlo brzo u stanju je uništiti cijelu šumu. Sjećam se da se prije par godina pričalo o velikoj najezdi smrekovog potkornjaka na Velebitu i to na području koji je djelom pod upravom Hrvatskih šuma a djelom pod upravom Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. I kako kod nas već biva da nisu usklađeni Zakon o šumama i Zakon o zaštiti prirode koji na području nacionalnih parkova ne dozvoljava nikakvu intervenciju, nije učinjeno ništa na sprečavanju širenja najezde potkornjaka na području nacionalnog parka što je rezultiralo potpunim uništenjem smreke na lokacijama kao što je Lubenovac, čuvena livada oko koje sada strše suha stabla smreka, zatim obronci Krajačeva kuka itd. te naravno širenjem i na šumu van parka koja je pod upravom Hrvatskih šuma jer smrekov potkornjak, gle čuda, ne uvažava te naše podijele i nesmetano se množi dok mi mudrujemo, usaglašavamo zakone i ne možemo se nikako dogovoriti kako udružiti snage u borbi protiv ovog štetočine. Velikodušna odluka dječaka Mateja, s početka ove priče, posramljuje nas odrasle koji nismo, ni profesionalno a još manje osobno, u stanju pravovremeno učiniti nešto za zaštitu prekrasnih smrekovih šuma. Kolika je neprocijenjiva vrijednost drveća i šuma svi znamo a tako ih loše čuvamo i mirno gledamo njihovo propadanje. Smreke iz mojeg posta su u Zagrebu i u mjesec dana u krugu od sto metara uništene su 4 smreke i jedan ariš a ako se brzo nešto ne poduzme uništit će i ostale četinjače.Prošlo je mjesec dana od mog apela upućenog upravi,a kako se i tu nemogu usuglasiti stavovi i interesi, osušene smreke nas i dalje svaki dan podsjećaju na naš nemar, nebrigu i nesposobnost. font>

- 16:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

30.05.2013., četvrtak

Zašto uvozimo orahe!?!

Neki dan, kupujući orahe u jednom našem trgovačkom centru, iznenada mi je palo na pamet da pogledam porijeklo i ustanovih da su orasi uvezeni, ni manje ni više, nego iz Vijetnama. Moram priznati da me to prilično razljutilo jer se upravo taj trgovački lanac stalno kiti parolom „Kupujmo hrvatsko“. Odustah od kupnje i nastavih potragu po ostalim trgovačkim lancima i naravno niti u jednom nisam uspjela pronaći orahe iz Hrvatske. Neshvatljivo je da uvozimo plod kod nas toliko raširene vrste drveća kao što je orah koji susrećemo na svakom koraku jer raste po šumama , voćnjacima i vrtovima, uz putove i parkove što i ne čudi jer mu na ovim prostorima odgovaraju klimatski uvjeti i uzgaja se od davnina. Iako je orah najznačanija vrsta drveća u svijetu zbog svoje uporabe u ishrani i prehrambenoj industriji, zatim farmaciji, drvnoj i kožnoj industriji, kod nas nije nikom interesantan te je u potpunosti zanemaren. Orah je heliofitna i anemofilna biljka što će reći da voli puno svjetla te da ga oprašuje vjetar, dostiže visinu do 25 metara i starost do 300 godina. Deblo mu je pravo i snažno a krošnja široka i razgranata , korijen je razvijen a glavna žila prodire do 5 metara u dubinu te mislim da detaljniji opis nije potreban. Ja ću ovdje više govoriti o svim onim blagodatima koje nam daruje a daruje nam sve od ploda i ljuski, preko lišća i kore, do drva i korijena. Jezgra oraha je visokokvalitetna i ljekovita hrana bogata magnezijem, kalcijem, fosforom i kalijem, vitaminom C ,E i B. Izvor je omega-3 masnih kiselina te jača imunološki sustav i ima antikancerogeno djelovanje. Pomaže nam da lakše zaspimo jer sadrži melatonin. Snižava kolesterol te bi trebala biti prisutna u svakodnevnoj prehrani. Omotač ploda, lišće, kora i korijen oraha sadrže oko 20% tanina i koriste za se bojenje tkanina i drvenih predmeta, a također i za štavljenje koža. Imam jedan recept i za bojenje kose lišćem oraha a glasi ovako: Orahovo lišće (svježe ili suho), 1 čajna žlica biljnog ulja po želji,1 čajna žlica jabučnog octa. Lišće mora biti sitno smljeveno. Sve zajedno pomiještati i dodati vruće vode da se dobije gusta smjesa koja se ostavi 24 sata da odstoji. Ako je smjesa pregusta prije nanošenja dodati još vruće vode, nanjeti je na kosu, omotati folijom i ručnikom i ostaviti na kosi najmanje 4 sata - što duže to bolje. Čaj od lišća je djelotvorno sredstvo kod probavnih smetnji, opstipacije i gubitka teka. Recept za čaj: Vrhom punu čajnu žličicu sitno narezana orahova lišća prelijemo sa 2,5 deci kipuće vode i ostavimo da kratko odstoji. Poznato je da se svježi listovi koriste i protiv nepoželjnih insekata. Listove skupljamo u lipnju, zelene orahe sredinom lipnja dok se još mogu lako probušiti, zelene orahove ljuske malo prije dozrijevanja a plod se bere u rujnu. Od zelenih oraha priprema se ljekovita orahova rakija i to ovako: 20 zelenih oraha raščetvorimo, stavimo u staklenu bocu i prelijemo jednom litrom rakije tako da ona prekriva orahe u visini tri prsta. Dobro zatvorenu bocu ostavimo da stoji do 4 tjedna na suncu ili toplom mjestu te nakon toga procijenimo Takva rakija uzima se svaki dan po jednu malu žličicu. Ako želimo od takve rakije dobiti orahov liker dodamo gore navedenom još par klinčića, komadić cimetove kore, štapić vanilie nešpricanu koru naranče, te pola kile šećera prokuhalom u 1,5 deci vode, ohladimo i dodamo rakiji. Orahovo drvo je smeđe boje i koristi se u industriji namještaja i glazbenih instrumenata a od svih furnira najkvalitetniji je furnir napravljen od orahovog drva. Odlika orahovog drva je velika čvrstina i plastičnost. Interesatno je da ga insekti gotovo ne napadaju. Lako se polira a naročito su lijepe šare sa donjeg dijela stabla uključujući i korijen, stoga se orahova stabla vade skupa s korijenom. Po vrijednosti drveta posebno se ističe crni orah. Unatoč svemu gore navedenom i povoljnim klimatskim prilikama koje pogoduju orahu, ne mogu vjerovati da nismo sposobni učiniti baš ništa na organiziranom uzgoju oraha te da nam ga je isplativije uvoziti?! .

- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2013., nedjelja

"Hej, maslačku uz poljski put"

MASLAČAK - Hej, maslačku uz poljski put, a gdje ti je dukat žut? - Pravio sam trampu: dao ga za lampu. - A kome ćeš sjati, može li se znati? - Djeci, kad me pušu, obasjat ću dušu. Grigor Vitez Na livadama i oranicama, uz ceste i puteljke, kud god da krenemo nabasat ćemo na njega i možda upravo zbog te njegove sveprisutnosti zaboravljamo na veliku vrijednost ove male biljke imena taraxacum officinale iz porodice glavočika nama znane kao maslačak, radič, regrat, mliječnjak, žutinica i da ne nabrajam dalje. Rod taraxacum obuhvaća preko dvije tisuća vrsta od kojih je maslačak najslavniji i to s punim pravom jer je cijela biljaka od korijena do cvijeta jestiva i ljekovita a njezina ljepota opjevana. Zeljasta je to trajnica s nazubljenim listovima u prizemnoj rozeti iz koje se diže šuplja stabljika s jednom žutom cvjetnom glavicom na vrhu koja se sastoji od mnogo jezičastih dvospolnih cvjetova. Korijen je vretenast i u gornjem dijelu razrastao. Svi dijelovi biljke sadrže mliječni bijeli sok gorka okusa. Cvate od travnja do listopada. Nakon cvjetanja pojavljuje se plod roška koji na vrhu nosi čuperak dlačica koje mu služe kao padobran pa ga i najslabiji vjetar raznosi na sve strane. Kako je kod maslačka baš sve jestivo i ljekovito, pojedini dijelovi biljke beru se u različito doba godine. Za čuvenu salatu i varivo listovi se beru u proljeće prije cvatnje a za sušenje za čitavo vrijeme vegetacije. Odličan su izvor C-vitamina i željeza. Prilikom sušenja treba listove odvojiti od rozete kako ne bi postali pljesnivi. U proljeće i jesen vadi se korijen koji se opere i suši na suncu ili nekom toplom mjestu. Osušeni korijen je smežuran, na prijelomu sivo-bijele boje a u sredini preloma žut i uglavnom ga koristimo za pripremu čaja a svjež se dodaje salati. Čaj od korijena pospješuje probavu te djeluje okrepljujuće,čisti organizam od toksina a kažu da je dobar protiv debljine i celulita. Recept za pripremu čaja: 1 punu čajnu žlicu suhog korijena ostavimo preko noći u 2,5 deci hladne vode. Slijedeći dan zagrijemo do vrenja , procijedimo i čaj je gotov. Od cvjetova i šećera se priprema maslačkov sirup ili kako neki kažu med a stabljike se beru za vrijeme cvatnje i jedu sirove te pomažu kod šećerne bolesti te podstiču rad jetre i žuči. Kako je upravo sada vrijeme cvatnje maslačka, evo recepta za sirup: Četri pune šake cvjetnih glavica preliti sa 2 litre vode i zagrijavamo dok ne zakipi. Zatim ostavimo da odstoji preko noći te slijedeći dan procijedimo i dobro iscjedimo cvjetove. U tako dobiveni sok dodamo 1,5 kg šećera te sok od dva limuna ili ako imamo nešpricani limun, narežemo cijeli sa korom te kuhamo dok ne dobijemo pravi gusti sirup koji ulijemo u staklenke i dobro zatvorimo. Uzima se jedna žlica prije svakog obroka. I nakon svega , tko još smije reći da je maslačak korov!?!

- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.12.2012., nedjelja

O odlascima i rastancima

- 20:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.10.2011., subota

Knjige su poput ljudi

Knjige su poput ljudi. Puno njih ne ostavi baš nikakav trag i zaboraviš ih vrlo brzo, dok te neke duboko dirnu i prate cijeli život a jedna od upravo takvih knjiga je roman Aleksandra Hemona «Projekat Lazarus». Slučajno nabasah na nju u knjižnici te kako mi je autor i njegovo djelo bila potpuna nepoznanica, odlučih je pročitati. Roman je to koji te zgrabi i ne pušta a iznenađenje svakom stranicom bilo je sve veće jer nešto ovako dojmljivo, nezaboravno i majstorski napisano nisam pročitala već jako dugo. Sarajlija Aleksandar Hemon koji od 1992. godine živi u Chicagu, autor ovog remek-djela dobitnik je stipendije od pola milijuna dolara, takozvane «stipendije za umjetničke genije» koja mu je i omogućila da se sasvim posveti pisanju ovog romana u kojem vrlo vješto kombinira dokumentarno i fikcionalno. To je priča o jednoj stvarnoj ličnosti, mladom židovskom emigrantu iz istočne Europe Lazarusu Averbuchu kojeg 1908. godine ubija šef čikaške policije pod vrlo nejasnim i sumnjivim okolnostima nakon čega ga proglašuju anarhistom te fikcionalnom bosansko-američkom novinaru Vladimiru Briku koji traga za istinom o tom ubojstvu. Kroz te dvije isprepletene priče Hemon priča o emigrantima, o onoj vječnoj ljudskoj težnji za srećom i nadom u bolji život negdje drugdje. Još nešto što ovaj roman čini posebnim su i fotografije koje su vješto uklopljene i prate samu priču. Neke od njih su uzete iz čikaškog arhiva, kao što je fotografija na naslovnici knjige koja prikazuje šefa policije kako drži glavu ubijenog Lazarusa. Moram priznati da sam shvatila što naslovica stvarno prikazuje tek kad sam pročitala dio romana i da me zgrozilo ovakvo trofejno fotografiranje leševa koje je bilo u ono vrijeme uobičajena praksa i čak da su se ovakve fotografije prodavale kao razglednice. I da ne duljim, ovaj roman je nešto što se jednostavno mora pročitati. Hemonu je uspjelo ono što likovima njegovog romana nije – ostvariti san i naći bolji život. Priznanje za književni talent izraženo kroz stipendiju, uvrštenje ovog romana na listu sto najboljih knjiga 2008. godine i razne ostale nagrade – ništa od svega ovog ne bi bilo da je ostao u Sarajevu. Stipendija za umjetničke genije – kaj god! Na ovim prostorima za takvo nešto nitko ne daje ni pišljiva boba. I ne samo pisci, mladi ljudi raznih profesija nam odlaze i nikoga to ne zabrinjava. Naša budućnost je u emigraciji. I na kraju, jako mi je žao što je blog Velika očekivanja zamro jer bilo je to mjesto na koje sam često navraćala po ideju što treba vidjeti, što pročitati i kuda otići. Taj blog bio mi je prava uživancija te se nadam da njegovi mladi autori nisu sasvim odustali te da će on što prije ponovno živnuti.

- 20:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

02.10.2011., nedjelja

"Moj prijatelju, mene više nema"

- 18:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.09.2011., utorak

Povratak uz divlju ružu

Od sveg srca velika hvala svima vama koji ste tu uporno navraćali unatoč dugom razdoblju mog nejavljaljanja, te ostavljali svoje želje i pozdrave. Vrijeme stvarno leti i od mog zadnjeg posta prošlo je skoro dvije godine i to dvije najteže godine mog života. Još uvijek se oporavljam i nastojim vratiti normalnom životu u čemu mi i te kako pomaže spoznaja da sam vam nedostajala što mi je dalo snage da nastavim dalje sa ovim blogom. Ovaj post povratka posvetila sam divljoj ruži, trnovitom grmu koji je svojom dugovječnošću i žilavošću prava suprotnost ljudskom životu. Dok je naš život krhak i kratak, divlja ruža zna doživjeti i tisuću godina. Zovu je još i pasja ruža te šipak, šipkovina, šipurika, ščipak i još puno varijacija tog imena. Iako je ona predak uzgojenim prekrasnim ružama svih mogućih boja sa puno latica, meni je njezina jednostavna ljepota izuzetna te ju stavljam na prvo mjesto među svim ružama. Opis grma je suvišan jer je svima više nego znan i to po ružičastobijelim cvjetovima s pet latica u proljeće i crvenim plodovima šipkovima u mjesecu rujnu. Upravo sada je vrijeme dozrijevanja pa ako imate priliku ajde u berbu jer raste stvarno svugdje po rubovima šuma, livadama i živicama, uz ograde i puteve . Kod divlje ruže ljekovito je skoro baš sve. Koriste se listovi, latice, plodovi te izrasline koje se pojavljuju na granama a izazvane su ubodom posebne ose. Latice se ukuhavaju sa šećerom, od listova se radi čaj a od plodova čaj, pekmez, vino i liker. Pravi je izvor vitamina C. Pekmez od šipka obilježio je moje djetinjstvo kojem se u zadnje vrijeme tako često vraćam. Svaku jesen nastojim sama nabrati šipak i osušiti ga za čaj jer je to nešto sasvim drugo od onog u dućanu. To radim tako da ga, nakon što ga naberem ako je dovoljno mekan, sameljem te sušim i to u pećnici na 25 stupnjeva uz otvorena vrata. Nakon toga fenom otpušem dlačice i spremim u kutiju. Čaj od šipka priprema se teko da se prelije hladnom vodom i ostavi stajati najmanje nekoliko sati (ili preko noći) a zatim vrlo kratko prokuha. I tako pripremljen jako je ukusan. A za domaći pekmez treba puno više vremena i o tome ću jednom drugom zgodom a sada vas pozdravljam uz šalicu finog šipkovog čaja.

- 19:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.10.2009., utorak

Starac i hrast

Citirat ću dio vijesti objavljene 19.08.2008. godine na portalu index.hr: - VELIKA ljutnja kao i žalost zbog toga što su djelatnici jedne građevinske tvrtke zbog asfaltiranja ceste srušili hrast, bila je dovoljan razlog za 83-godišnjeg starca da se ubije na ulici pucavši sebi u glavu. Nevjerojatni događaj dogodio se u Zlataru, a navodno je starac bio ogorčen obnovom ceste prema Donjoj Batini, a koja je uključivala i rušenje hrasta. Prema izjavama svjedoka starac se potužio u jutarnjim satima poslovođi, te mu navodno rekao da će se ubiti ako se sruši hrast. Nakon što su to i učinili, starac si je presudio hicem u glavu. Nitko zasada ne zna što je, s neraskidivom vezom, povezivalo stablo hrasta i nesretnog starca.- Kako nam je čudna i strana ljubav ovog starca prema hrastu i kako nam je nevjerojatno da netko može svoj život povezati sa hrastom? Suočena ovih dana sa ljudskom slabosti, krhkosti i nemoći često mi je to pitanje padao na pamet. Hrast taj sinonim snage, mudrosti, moći, dugovječnosti, simbolizira jednako moralnu i fizičku snagu koja nam tako često nedostaje i tim više zaslužuje naše štovanje i ljubav. Ovaj post zato posvećujem ovom bezimenom starcu i njegovoj ljubavi prema jednom hrastu. Hrast je visoko listopadno drvo iz porodice bukvi i njegov rod Quercus obuhvaća više od 200 vrsta a sve rastu na sjevernoj hemisferi.Iako raste vrlo sporo, živi jako dugo. Prosječni životni vijek mu je između 600 i 800 godina a kada se zainati zna on doživjeti i 1200 godina. Nije ga potrebno posebno opisivati jer je njegov izgled svima dobro poznat. Kod nas je najčešći hrast kitnjak, hrast lužnjak i hrast plutnjak. Njegov plod, žir dozrijeva u rujnu i listopadu. Zbog svoj trpkog okusa više ne koristi kao hrana iako se nekada žir mljeo u brašno i od njega se pekao kruh i pila žirova kava. Danas se zbog trpkog okusa ne koristi kao hrana ali se i dalje koristi u ljekovite svrhe. Rade se napici od osušenog i prženog žira za raznorazne tegobe. Eto, upravo je sada vrijeme za šetnju šumom i skupljanje žira od kojeg možete napraviti brašno i ispeći vrlo ukusan kruh i kekse za koje kažu da pomažu kod nervoze, nesanice, slabokrvnosti i kostobolje. Evo kako se to radi, ako nekog zanima. Zreli žirovi se odvoje od kapica i preliju vrućom vodom i ostave tako preko noći. One koji su isplivali na površinu bacimo, a one koji su pali na dno posude osušimo i očistimo od ljuske. Takve oljuštene žirove krupno sameljemo i osušimo te pržimo dok ne potamne. Kada se ohlade sameljemo ih u prah od kojeg onda možemo raditi kruh i kekse koji će imati gorak okus. Ako želimo izbjeći tu gorčinu treba prije prženja oljuštene žirove lagano kuhati dok ne omekšaju ali time će se i znatno smanjiti njihova ljekovitost. Neću pričati o kvalitetnoj hrastovini i što se sve od nje izrađuje, jer me to boli. Željela bi da ih pustimo da na miru rastu i ostare, da uživamo u njihovoj ljepoti i snazi a ne da ih uništavamo. Kako kaže Grigor Vitez u pjesmi Što mi se tužio hrast Kad mi ljudi dođu blizu, Kao da me pogledima grizu: Dođu sa sjekirom ili pilom, Jeza mi prođe i najtanjom žilom! Oni bi htjeli da ja budem kakva mrtva stvar, Da budem stol, krevet il ormar Ili vrata, Ili prozor s trećeg kata, Ili kakva glupa klupa. Oni se svašta sjete: Metnu me u parkete I po meni gaze, Kao da sam ja komad njihove staze. Ili hoće da budem bure I da iz mene pića cure, Ili me pale, da se na meni griju (A to je najgori od jada sviju!) A ja najviše volim u šumi šumiti, Volim gusta hladovina biti, Volim vjeverice kriti, Volim ljuljati ptice i gnijezda I noću brojati jata zvijezda. Za mene je svaki hrast prekrasan i zaslužuje pažnju i divljenje ali ovdje ću spomenuti samo one najčuvenije kao ona dva divovska hrasta na Papuku starosti oko 500 godina i piramidalni hrast u Daruvarskim toplicama. Svi su zaštićeni spomenici prirode a ova dva hrasta na Papuku su i najstariji živući organizmi u Slavoniji pa ako vas put nanese onuda ne zaboravite ih posjetiti.

- 11:57 - Komentari (32) - Isprintaj - #

05.08.2009., srijeda

Obrali smo bostan

Vlada nam spakirala po hitnom postupku nove poreze i namete te zajedno sa Saborom odjurila na odmor dok smo mi, kako bi rekli Bosanci, obrali bostan. Iako je riječ bostan zajednički naziv za lubenice i dinje, odnosno vrt u kojem one rastu, ova fraza znači nastradati, nadrljati. I sada što je tu je pa ću se malo vratiti svojoj omiljenoj temi te ovaj post posvetiti samo jednom dijelu bostana a to su dinje za koje kažu da ih treba puno jesti kada smo ljuti, bijesni i nervozni jer imaju umirujuće djelovanje.U zadnje vrijeme je jako često na mom jelovniku. Dinja ili Cucumis melo je jednogodišnja zeljasta. puzajuća biljka iz porodice bundeva kojoj još osim bundeva pripadaju krastavci i tikvice. Zbog toga se smatra povrćem a zbog velike količine šećera smatra se i voćem. Dinje se vežu za toplije krajeve jer za njihov rast treba jako puno topline iako se danas uzgajaju i u staklenicima na svim zemljopisnim širinama. Uzgojene su mnoge vrste dinja a kod nas su najpoznatije žute dinje - rebrače i mrežaste - muškatne dinje. Slabo je poznato da je dinja i ljekovita jer sadrži tvari koje sprečavaju stvaranje krvnih ugrušaka koji su uzrok moždanog i srčanog udara, zatim pospješuje bolji rad bubrega i jetre, a ublažuje i bol kod opeklina i nagnječenja. Ljekovite su i sjemenke naročito za probavne organe. Najčešće se jedu u voćnim salatama i kao desertno voće, ali se koriste i za pripremu pekmeza, sladoleda i raznih drugih oblizeka. Ništa mi nije finije od kombinacije dinje i pršuta a kako sada stvari stoje izgleda da svi mi možemo zaboraviti na pršut pa zato uživajmo u okusu i mirisu dinja jer je upravo sada njihova sezona a i jeftine su. Osim toga ima nisku energetsku vrijednost, 100 grama dinje ima samo 34 kcal te 91 gram vode tako da je idealna hrana za vruće ljetne dane. Ako vam uzmanjka ideja kako ju pripremiti, predlažem da napravite frape od dinje i svježeg sira. Evo kako, potrebno je: 300 gr očišćene i rashlađene dine 50 gr svježeg kravljeg sira 1 žlica limunovog soka 100 ml hladnog mlijeka, vanili šećer 100 ml slatkog vrhnja za šlag Očišćenu dinju, svježi sir, mlijeko, vanil šećer i limunov sok izmiksamo. Zatim lagano umiješamo vrhnje za šlag, serviramo u visokim čašama i uživamo u ovom hladnom frapeu. Isprobajte pa mi javite utiske.

- 22:58 - Komentari (37) - Isprintaj - #

11.07.2009., subota

DA LI VAM JE DOSTA PLAĆANJA NJIHOVIH CEHOVA?

Uglavnom pišem postove o onome što najviše volim i na neki način to je moj bijeg iz ove naše crne stvarnosti. Domaće medije izbjegavam jer nas tretiraju kao bića s jednom moždanom vijugom više od kokoši .Ali poslije svega ovog što se događa kod nas i kada čujem poruke preko svih medija kako svi moramo snositi teret krize, moram progovoriti ili ću eksplodirati. Tko je odgovoran za situaciju kojoj se nalazimo? Znam, odgovor je svjetska recesija. U ovoj zemlji recesija traje već desetljećima.Samo smo je zvali drugim imenom kao npr. pljačka zvana privatizacija koja je bacila na ulicu tisuće i tisuće radnika, zatim pljačka Mirovinskog fonda koja je ušla u anale najdrskijih pljački svih vremena, sanacija privatnih firmi i banaka novcem iz proračuna, privredni kriminal u javnim poduzećima pod patronatom Vlade koja imenuje njihove direktore i upravne odbore i da ne nabrajam dalje, previše bi se to odužilo. Iz budžeta svake godine sve manje novca ide za zdravstvo i školstvo, kao što će to Hrvatima. Tko ima novaca ići će kod privatnih doktora ili u inozemstvo kao svojedobno bivši ministar zdravstva Hebrang , a obrazovanje, kaj god, pa to je skupo i nije za svakog. Valjda oni najbolje znaju koliko ih košta školovanje njihove djece na elitnim učilištima po Americi, Engleskoj i drugim dijelovima svijeta. I tako dok naših pola milijuna nezaposlenih i penzići marljivo kopaju po kantama za smeće u svakodnevnoj borbi za preživljavanje, naša politička vrhuška kupuje luksuzne automobile, ručne satove u vrijednosti preko milijun kuna, jahte, vile, stanove od 400 kvadratnih metara, cijela sela i što ti ja znam što sve ne. Molim ću lijepo, i to sve od svoje skromne plaćice a tu i tamo uleti nekakvo nasljedstvo, kao svima su preci bili maltene bogatiji od Rockefellera i Onazisa zajedno. Istovremeno dok nam pričaju priče o tome kako ćemo svi moramo snositi posljedice «recesije» i traže od penzića, nezaposlenih i ostalih jadnika-radnika ove zemlje da plate njihov ceh, premijer-dezerter nastavlja primati uredno svoju bijednu plaćicu koje se ne želi odreći i to iz čistog domoljublja, iz istog razloga se saborski zastupnici ne žele odreći svojih povlaštenih mirovina koje ne samo što su besramne, četiri puta veće od prosječne hrvatske mirovine, već i protuustavne. O ostalim privilegijama, kao korištenju službenih vozila, kartica i drugim čudima neću ni pričati. I dok se kunu u svoje domoljublje te se smješkaju i mašu nam s TV-ekrana, najveća im je briga , u ovom trenu, koju od toliko primamljivih destinacija odabrati za ljetovanje ili po potrebi za preseljenje na neodređeno vrijeme. Čaša nam je već odavno puno ali ovo je kap koja ju je prelila. Meni je DOSTA, a vama? Fotke s posuđene s www.zamirzine.net i plovila.bloger.hr

- 17:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.07.2009., nedjelja

Donirajmo 3,66 kuna za neovisno novinarstvo

Jako rijetko gledam TV i danas igrom slučaja naletim na emisiju «Nedjeljom u 2» i odgledam je do kraja impresionirana novinarom Hrvojem Appeltom koji ima dovoljno hrabrosti da unatoč otkazu, prijetnjama i ušutkivanju, iznese u javnost sve ono što je saznao kao istraživački novinar o korupciji, kriminalu te sprezi medija i političara u Hrvatskoj. Više možete saznati tu index I nakon ovog, pitam se, u što smo se svi mi pretvorili? Zar je ovom zemljom zavladala mafija, kada iz straha za svoje jadne egzistencije toleriramo kriminal, korupciju , iskvarenost i lažljivost političara? Zašto šutimo i ništa ne poduzimamo već preko TV-a mirno promatramo kako se premlaćuju novinari koji imaju toliko smjelosti da samo rade svoj posao, jasno i glasno kažu ISTINU i ČINJENICE? Zar nas nije sram? Trgnimo se iz apatije i učinimo nešto, podržimo Hrvoja Appelta koji pokreće projekt neovisnog novinarstva koji će financirati sami građani. Za to nije potrebno puno, dovoljno je da pošaljemo SMS poruku tj. utipkamo riječ SLOBODA i pošaljemo je na broj 66478. I to košta 3,66 kuna sa uključenim PDV-om. Pod nazivom Glas Glasova nalazi se na facebooku osoba kojoj dugujemo puno više.

- 23:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.07.2009., petak

Oteti ga zaboravu

Svaki dan kada idem na posao, prolazim kraj stabla koje se kod nas sve rjeđe viđa iako je vrlo atraktivno i plodovi su mu jako fini. I tako dok prolazim ispod njegove bogate krošnje naviru mi uspomene iz djetinjstva kada smo jedva dočekali da mu sazriju plodovi pa da započne prava gozba s koje smo se vraćali doma zaprljanih lica i ruku sokom njegovih plodova. Koja uživancija! E, bila su to neka druga skromnija i radosnija vremena. Nije bilo novaca za slatkiše i razno-razne poslastice ali zato smo se veselili i uživali u onom što imamo. Često razmišljam o tim drugim vremenima ali o tome ću jednom drugom zgodom. Sigurno ste već pogodili da pričam o dudu ili murvi. Ovaj iz mojeg djetinjstva je bio crni a postoji još bijeli (poznat po dudovom svilcu koji se hrani njegovim listovima) i manje znan crveni dud. Crni dolazi iz Perzije dok je bijeli iz Kine a crveni iz sjeverne Amerike. Osim ove tri vrste postoje i brojni križanci. Dudovi su drvenaste biljke koje sadrže mliječni sok a u tu porodicu spada i smokva. Stablo crnog duda je visoko i dugovječno, kažu da živi oko 250 godina. Botaničko ime mu je Morus nigra. Bio je vrlo omiljen još u staroj Grčkoj i Rimu. Kod nas je znan od davnina, često se je sadio u dvorištima i uz putove da se pod njegovom krošnjom odmaraju putnici. Rođenje i ženidba nekada se obilježavala sadnjom duda. U Makarskoj su davno zasadili drvorede duda i njegovali ih tako da su postali zelena tenda i zaštitni znak grada. I velika je šteta što se više ne sadi kao hortikulturna vrsta jer je vrlo dekorativan, dobro podnosi obrezivanje a prekrasan je i u jesen kada mu lišće požuti. Kod tog stabla koristi se sve. Plodovi se koriste svježi kao sezonsko voće i prerađuju se u sirupe, sokove, džemove te čuvenu rakiju dudovaču. List i kora koriste se za ljekovite čajeve kod upale grla i šećerne bolesti te je prava je šteta što ga danas na tržnicama nema ili je prava rijetkost. Čula sam svojedobno da se nešto pričalo kako bi država davala poljoprivrednicima poticaje za podizanje nasada duda. Kako se kod nas uvijek puno priča a malo radi, ne znam da li se išta od tih silnih priča uspjelo realizirati. Nadam se da ga ipak neće progutati zaborav i ova moderna vremena jer je uistinu izuzetno i kao voćka i kao ukrasno stablo i botaničarima jer im razvoj dudova nije dovoljno poznat, zapravo razvili su iz nekih nama nepoznatih predaka cvjetnjača. Na svu sreću, još uvijek se mogu kod nas nabaviti sadnice i sigurna sam da ću posaditi barem jedan crni dud čim mi se ostvari san da imam voćnjak nešto poput ovog o kome Joanne Harris priča na početku svoje knjige Pet četvrtina naranče: - U jednom smo trenutku imali više od stotinu stabala - jabuka, krušaka, šljiva, dudova, trešanja, dunja, da ne spominjem grmove malina, polja jagoda, ribiza i ogrozda čije smo plodove sušili, spremali, pretvarali u pekmez, likere i prekrasne okruge pite s pâte brisée, creme pâtissiere i kremom od lješnjaka. Moje su uspomene začinjene njihovim mirisima, bojama, imenima. Moja se majka brinula za njih kao da su joj najdraža djeca. Od mraza smo ih štitili toplinom ocrnjelih lonaca podloženih našom vlastitom zalihom ogrjeva. Svakog bismo proljeća pri dnu stabala istovarivali pune tačke stajskog gnojiva. A ljeti bismo, da zaustavmo ptice,vezivali na grane srebrni papir izrezan u različitim oblicima, koji bi treperio i lepršao na vjetru, kao i čegrtaljke načinjene od uzice čvrsto svezane preko praznih limenki koje su proizvodile sablasne zvukove kojih su se ptice bojale, pa onda vjetrenjače od obojenog papir koje su se divlje okretale, te je voćnjak tako bio pravi karneval tričarija, blistavih vrpci i kričećih žica, poput božićnog slavlja usred ljeta. -

- 23:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.06.2009., petak

Vjetar i trave

Jako volim tu čudnu prirodnu pojavu zvanu vjetar. A kada je vjetrovito poseban užitak su mi šetnje livadama. Šum vjetra i njihanje trava bude uspomene iz djetinjstva, vraćaju me u doba bezbrižnosti i kako Mickiewicz u pjesmi Akermanske stepe kaže: - Stani! — Kakav mir! — Čujem ždralove u letu, koje dostigle ne bi oči sokolove, čujem kako se leptir ljuljuška na cvijetu, - Kako su prave stepe dosta daleko ja ću se zadovoljiti našim livadama a bude li ikada prilike otići ću do Baranje da posjetim u Bilju jedinu preostalu stepu u Hrvatskoj koja je proglašena spomenikom prirode. U ovom postu ću malo pričati o travama. Trave su za čovječanstvo jedna od najvažnijih biljnih porodica jer u njih spadaju žitarice, krmene biljke i bambus. Kažu da ih ima oko 10.000 vrsta. One su kozmopolitske biljke i rastu na svim tipovima zemljišta i čine vegetaciju stepa, prerija, pampasa i savana. Ono što je zajedničko svim travama je da imaju koljenčastu i šuplju stabljiku (izuzetak su šećerna trska i kukuruz), listovi nemaju peteljke i rukavcem obuhvaćaju stabljiku. Cvjetovi su u klasićima koji čine klasove ili metlice(opet izuzetak je kukuruz koji ima ženski cvat u obliku klipa). Cvijet redovno ima tri prašnika (izuzetak kod riže šest) i tučak s dva perasta vrška. Plod je pšeno i naravno svima je zajedničko oprašivanje vjetrom. Svima su nam poznate trave žitarice kao pšenica, raž, ječam zob, riža, kukuruz itd. Iako ukrašavaju livade i pašnjake, daju nam sijeno za prehranu stoke, manje su nam poznata imena raznih drugih trava kao repak, mirisavka, livadna vlasnjača, pahovka, treslica, zubača, stoklasa itd. pa ću par njih ovdje posebno predstaviti. Treslica ili majčine suzice To je trajnica čije je botaničko ime Briza . Raste širom Europe i to u umjerenom pojasu a zbog svog atraktivnog izgleda uzgaja se i kao ukrasna trava. Naturalizirala je i umjerena područja u Australiji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Pirevina lli pirika [agropvrum repens] Narodni naziv: pir, pirak, pirnika, pirovina, puzava pirika, zubaca Pirika koja je poznata kao teško iskorjenjiv korov jer se jako širi podzemnim rizomima. IIme joj dolazi od grčkog Agropyron agro (polje) a puros (pšenica), a poznata je i pod nazivom pseća trava jer ju jedu psi kada su bolesni. Pirika je trajna biljka iz velike porodice trava te srodnik je pšenice. Širi se podzemnim, puzavim vrežama i korijen se jako teško iskorjenjuje. Nadzemni deo je visok do 1 metra a listovi su zelene ili plavo zelene boje, veoma dugački i uski, sa kratkim dlačicama i pljosnati. Cvetovi su smešteni u dugačkim dvorednim klasovima. Iako raste posvuda najviše ga ima na vlažnim livadama. Koristi se i kao ljekovita biljka , i to za bolesti bubrega.pa se kaže da pola rala pirike vrijedi više od pet rali mrkve Iako se poljoprivrednici s tom izjavom ne bi nikako složili, podanak pirike izvanredno je sredstvo za čišćenje krvi i jačanje živaca. Zato prilikom iskorjenjivanja pirike nemojte bacati podanak, nego ga očistite,osušite te koristite za pripremu soka, čaja, vina ili tinkture. Evo recepta za pripremu tinkture od pirike koja jača imunitet, umiruje i dezinficira kožu: - 40 grama suhog korijena pirike - 1 deci 70% alkohola - 1 deci destilirane vode Usitnjeni suhi podanak stavimo u bocu, prelijemo alkohom i destiliranom vodom te bocu dobro zatvorimo. Potrebno je da odstoji najmanje 2 tjedna uz povremeno protresanje. Nakon toga se procijedi i tri puta dnevno uzima se 1 žličica tinkture s malo vode. Divlji sirak (Sorghum halepense) Za kraj ova lijepa trava koja je jedna od najtvrdokornijih korova koji se razmnožava sjemenim i rizomima. Klija u proljeće i tijekom ljeta. Rizomi su prilično debeli 1-1,5 cm, a mogu dostići dužinu od l m. Bijele su boje s crvenkastim zonama. Stabljika je uspravna, glatka i može da izraste i do 2,5 m. Cvjeta od srpnja do rujna, a dozreva od rujna do studenog. Divlji sirak voli topla, suha, peskovitija staništa. Zbog svoje žilavosti i velikog reproduktivnog potencijala predstavlja jedan od najštetnijih korova (kukuruz, soja, suncokret, šećerna repa itd.), voćnjacima, vinogradi i livadama, te je potrebno puno upornosti za njegovo uspješno suzbijanje. Odrasla biljka u jednoj godini ima reprodukciju od 8000-25000 semenki, čija se klijavost u zemljištu održava i do 10 godina, što otežava njegovo suzbijanje. I prevarili ste se ako ste mislili da to može završiti bez Cesarića. Kad budem trava Možda će onda bolje da bude Kada se jednog dana preselim U crve i u zemne grude. Ljuljat ću se u travama veselim, Mjesečinom i suncem poliven, Rasitnjen i dobro skriven. Ništa mi neće ostat od uma Nijedna misao mrtvoga duha; Ja neću imat ni uha ni sluha Da slušam tišinu svojega šuma. Ako me kada stanu i kosit, Neće mi bola nanijeti kosa Jedini teret koji ću nosit U novom životu biti će rosa.

- 08:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.05.2009., petak

Jorgovan ili kako bi Česi rekli šeřík

Kada dođu teška vremena, često zaboravljamo kako nas život ponekad zna i lijepo iznenaditi a izlet u Prag bio je takvo iznenađenje. Nisam baš neki ljubitelj razgledavanja i jurcanja po gradovima Europe ali izlet je bio prilika da se nakratko pobjegne od Zagreba i briga. Prag je divan grad, a od svih crkava, palača, mostova i ostalih znamenitosti, mene su najviše oduševili njegovi parkovi i zelenilo. Nevjerojatno je da jedan grad takve veličine, s takvim prometom i najezdom turista može mirisati a Prag miriše na proljeće i rascvjetani jorgovan. Doslovce kamo god se okreneš, u parkovima , uz ceste i ograde sve je prepuno jorgovana svih boja i nijansi. Zapitala sam se zašto se kod nas jorgovan ne koristi kao hortikulturna vrsta? Nekada nije bilo vrta i okućnice bez jorgovana a danas ga sve rjeđe i tamo viđamo i zato je ovaj post posvećen ovom mirisnom grmu. I uz svaki spomenik jorgovan pa tako i uz spomenik Mojsiju (fotografija Lidije Levar) Naš zagrebački jorgovan Botaničko mu je Syringa vulgaris svima je to poznat i omiljen listopadni grm ili od 4 do 7 metara visoko drvce porijeklom iz jugoistočne Europe i Male Azije. Proširio se ostalom Europom u drugoj polovici 16. stoljeća i do danas uspjelo se od dvadesetak vrsta uzgojiti oko 1200 kultivara. Jedina mana mu je kratko razdoblje cvatnje i to u mjesecu travnju i svibnju. Cvjetovi su dvospolni i tvore metličasti cvat koji je vrlo mirisan i naročito privlači pčele pa je prema tome jorgovan entomofilna vrsta. U entomofilne vrste spadaju one biljke koje imaju puno nektara a bez straha možemo rezati cvatuće grane jer mu to neće nimalo naškoditi. To je zato jer se cvjetovi stvaraju samo na mladim granama a nakon prikraćivanja stvaraju se na novim pupovima cvjetni izbojci koji će cvasti iduće godine. Redovitu rezidbu najbolje je obaviti poslije cvatnje. Pogoduju mu srednje teška, propusna tla, bogata humusom. Voli svjetlost, pa dobro uspijeva na osunčanom ili polusjenovitom mjestu. Najbolje ga je razmožavati grebenicama i to u mjesecu travnju. Odabere se jedna snažna grana i pripremi se tlo za ukorijenjivanje. Savine se grana i zakači žičanom kukicom u zemlju s time da dio grane koji idu u zemlju ne smije imati lišće. Iduće godine na onom dijelu grane koja je povinuta u zemlju razvit će se novi korjenčići i izboji. Nakon toga potrebno je položenicu odrezati s obiju krajeva i staviti u posebnu posudu. Ovaj način isprobat ću čim postanem vlasnik vrta i nadam se da će mi se ta želja ispuniti. Ne samo da se proširio po cijeloj Europi već i po Americi i Kanadi gdje se u njegovu slavu priređuju festivali svake godine u mjesecu svibnju. Tako je jedan od poznatijih onaj u Lombardu, država Illinois, koji se održava od 1930. godine. Zapravo 1927. godine pukovnik William Plum je svom dom zajedno s velikim vrtom u kojem je bilo posađeno 200 vrsta jorgovana poklonio selu i tako je vrt postao prekrasni javni park a i povod za organiziranje festivala jorgovana koji se eto održava već 79 godina i traje 16 dana. Ove godine od 2. do 17. svibnja pa ako se kojim čudom u to vrijeme zateknete u tom dijelu svijeta navratite jer Lombard spada u 100 mjesta koje su Amerikanci izabrali kao najljepša i ukojima bi željeli živjeti.

- 14:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.04.2009., nedjelja

Katarinčica, krasuljak, iskrica oliti tratinčica

Jako volim drveće ali volim i ostali biljni svijet a tu posebno mjesto ima tratinčica. Ljepota, otpornost i snaga koja se skriva u toj biljčici je čudesna i uvijek iznova izaziva divljenje. Botaničko ime joj je Bellis perennis a narodnih imena ima jako puno jer raste baš posvuda i sviju ju dobro znaju. Ono što zovemo cvijetom kod tratinčice zapravo je cvat, tj. puno sitnih cvjetića skupljenih u glavicu pa tako spada u porodicu glavočika. Glavočike su većinom zeljaste biljke i pored trava predstavljaju najveću porodicu cvjetnjača jer ih ima oko 11000 vrsta. Dijele se na dvije potporodice: cjevnjače i jezičnjače. Cjevnjače imaju u glavici ili samo cjevaste cvjetove ili cjevaste (iznutra) i jezičaste (izvana) kao što to ima tratinčica, ivančica, suncokret, kamilica itako dalje.Pojedini cvijetovi mogu biti dvospolni, jednospolni ili neplodni a čaška je potpuno zakržljala ili se pretvorila u dlačice koje služe rasijavanju ploda koji se zove roška. Tratinčica cvate od ranog proljeća pa sve do zime i kao mnoge druge biljke koje spadaju u glavočike vrlo je osjetljiva na svjetlo (sjetite se samo suncokreta), glavice su ujutro zatvorene, preko dana otvorene a navečer se opet zatvaraju. Isto tako glavice ostaju zatvorene i za kišnih dana. Zato je Englezi i zovu "eye of the day". Listovi su joj jajoliki i stvaraju prizemnu rozetu. Kod nas je slabo poznato da je tratinčica jestiva biljka. Jede se sve. Listovi se jedu sirovi ili prokuhani, najčešće kao salata koja podsjeća na salatu od matovilca. Nijemci često u proljeće jedu usitnjene listove pomiješane sa svježim kravljim sirom što je odlično za proljetno čišćenje krvi, maniraju cvjetne pupoljke te ih koriste kao začin. I cvjetovi su jestivi, a najčešće se koriste za dekoriranje jela i pripremu čaja. U nekim zemljama jede se i korijen. Osim jestivosti, ona je i vrlo ljekovita biljka. Čisti krv, jača organizam i liječi slabokrvnost, ublažuje bolove i grčeve u crijevima, koristi se za liječenje plućnih bolesti, oboljenja želuca, a vrlo je korisna kod poremećaja rada jetre. Čaj se priprema od cvijeta (za prehladu, grčeve u crijevima i želucu i za jetru), sirup isto od cvjetova (za kašalj i pročišćava krv) a svježi sok se koristi za liječenje organa za disanje. Sjetite se svega ovoga kada budete na nekom izletu daleko od grada i naberite tratinčice, osušite ih ili koristite sirove, kako vas je volja.

- 09:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.03.2009., četvrtak

Jela

Abies alba a zovu je još i obična jela je za mene sve samo ne obična. Posebna mi je po ljepoti i svemu onome što zna probuditi u meni. Šetnja jelovom šumom je kao divna bajka, čarobna, puna mirisa, posebne atmosfere i tišine koja me usrećuje.Nažalost, ona je naša najugroženijih vrsta drveća. Uništava je zagađenje, kisele kiše i smrekov moljac. Nadam se da ćemo ipak uspjeti pronaći način kako sačuvati jelove šume na ovim prostorima i i da će u toj bajci moći uživati i oni iza nas. Ime joj dolazi od latinskog abire u smislu udaljavanja od tla jer neke vrste dosežu visinu do 60 metara, a alba (bijela) zato što joj iglice s donje strane imaju dvije bijele pruge.Jela je crnogorična vrsta drveća koja raste u planinskim područjima i dosegne starost od preko 300 godina. Jedna od naših najstarijih jela živi u šumi Golubinjak Lokve i zovu je kraljica-jela, procjenjena starost joj je oko 200 godina. Vrlo je osjetljiva na hladnoću, zahtijeva visoku vlagu u zraku, odlično podnosi sjenu ali to rezultira vrlo sporim rastom. Najčešće raste na hranjim tlima iako ju možemo sresti i na kamenitim područjima. Ima valjkasto deblo, grane su su pršljenovima i ne vise. Ima uspravne valjkaste češere koji dozrijevaju iste godine i raspadaju se tako da ostane samo os. Na plodnim ljuskama imamo dvije sjemenke koje u prirodi nakon ispada iskliju idućeg proljeća. Jela je seto drvo Druida a njezine iglice su se palile da bi donijele blagoslov i zaštitu. Osim ljepote, ona je i vrlo ljekovita i u te svrhe koriste se pupoljci, kora i iglice. Iz iglica i grančica destilacijom vodenom parom proizvodi se poznato eterično ulje koje je blijedožute boje. Djeluje pozitivno na emocije, poboljšava raspoloženje, potiče mentalne aktivnosti, olakšava stanja tuge, stresa i nervne iscrpljenosti. Pa tko onda ne bi uživao u šetnji jelovom šumom. češer kod jele je uspravan iglice imaju 2 bijele crte s donje strane Slike su posuđene sa www.bchorsemen.org www.plantimag.de www.webster-dictionary.org tree-species.blogspot.com

- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.03.2009., nedjelja

Za 8. mart

Samo ova krasna pjesma, još kad bi razumjela o čemu Jore pjeva užitak bi bio potpun. Ako slučajno onako usput netko zna finski, molim da se javi!

- 21:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.02.2009., nedjelja

C e d a r Atlaski cedar iz mog zadnjeg posjeta Botaničkom vrtu Ovih dana odlučih dvije stvari. Prvo da končano pročitam knjigu Davida Gutersona Cedrovi pod snijegom za koju je svojedobno dobio PEN/Faulknerovu nagradu i ABBY - priznanje Američkog društva knjižara na najbolju knjigu godine, a drugo da napišem novi post i to baš o cedrovima. Cedrovi su drveće koje kod nas raste samo kao hortikulturna vrsta. Inače domovina mu je planinski predjeli južnog i jugoistočnog Mediterana kao i zapadna Himalaja. Ime mu potječe od grčke riječi kedron što znači moć. U cedrove ubrajamo četri vrste visokog drveća iz porodice borovki i to su: atlaski. himalajski, libanonski i ciparski cedar. Osim toga, postoji mnogo varijeteta koji se zbog svojih dekorativnih svojstava uzgajaju uglavnom u parkovima. Kod nas najzastupljeniji je atlaski cedar jer je najotporniji na zagađenost, vrlo prilagodljiv na našu klimu i brzo raste. Dosegne visinu od 40 metara i ima piramidalni krošnju. Njegova domovina je planina Atlas i Rif u sjeverozapadnoj Africi i to na visini od 1000 do 2000 metara. Iglice su mu plavičastosrebrnaste ili zelene i nalaze se u pršljenu. Češeri su mu valjkasti i smeđi, ravnog vrha. Ovu sliku iglica i češera posudila sam sa www.conifers.org Libanonski cedar je najpoznatija vrsta cedra u prvom redu zbog svoje dugovječnosti. Opće je poznato da drveće ne samo što su najveći organiznimi na svijetu već i najdulje žive. Ali životni vijek od 2000 godina fascinira i izaziva poštovanje i divljenje. Kako on ne izgleda kao ovaj kojeg sam fotkala u Botaničkom vrtu, posudila sam ovu sliku sa www.britannica.com. Taj simbol besmrtnosti, snage, uzvišenosti i plodnosti raste na visinama od 1300 do 2000 metara na planinama Libanona, Sirije i Turske. Naraste do 40 metara uvis a u mladosti kršnja mu je piramidalna a kasnije kišobranasta. Kora je tamnosiva a grane debele i dugačke, iglice su krute i četverobridne i 30 do 40 iglica nalazi se u čuperku. Češeri su uspravni i smeđi. Podnosi vrlo niske temperature ali zato vrlo sporo raste. U Europu je unesen u 16. i 17. stoljeću. Mirisno drvo libanonskog cedra vrlo je dobre kvalitete i koristi se u građevinarstvu i brodarstvu. Od njega je bilo izgrađeno i krovište Salomonovog hrama. Za Rimljane je bio sveto drvo. Spominje se i u Bibliji i Epu o Gilgamešu. Svima nam je poznat miris njegovo eteričnog ulja koje se dobiv destilacijom vodene pare iz drveta i drvenih strugotina. To ulje olakšava tegobe dišnog sustava, reume a kažu da ima i afrodizijačko svojstvo. Nekoć se koristio kao repelent i insekticid a danas ga nalazimo u najpiznatijim mirisima, kako muškim tako i ženskim.

- 12:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.04.2008., subota

Rascvjetana višnja

Sada je vrijeme kada se u Japanu obilježava Hana mi - vrijeme cvijetanja trešnje koje traje oko dva tjedna a posebno je popularno je noćno promatranje rascvalih grana trešanja.Sakura-no-hana ili trešnjin cvijet u Japanu se na poseban način obožava i slavi. On je vrhunac ljepote, simbol savršenstva i glasnik proljeća. A mene je očarala ova prekrasna višnja. Pogledajte! Kraj nje prolazim svakog dana kada idem na posao. Divnijeg prizora od ovog za mene nema i zato ću ovaj post posvetiti tom prekrasnom stablu A ovo je ta ista višnja noću Višnja - Prunus cerasus potječe od divlje višnje kojoj je domovina Mala Azija, Kavkaz i jugodistočna Europa. Stablo višnje je krivudavo, tamonosmeđe kore koja se ljušti u tankim slojevima. Raste kao grm ili stablo od 2 do 20 metera visine. Eliptični listovi na vrhu su zašiljeni i na licu sjajni, rubovi pilasti. Cvjetovi su bijeli s okruglim laticama u grupi od 2 – 4 cvijeta stavaraju štitac. Plod je crvenkasta ili crnkasta koštunica kiselkastog okusa. Vrlo je skormna , uspijevat će gotovo na svakom tlu i položaju, a postoje i sorte koje je se samooplođuju tako da možete imati samo jedno stablo za razliku od trešnje gdje moraju biti posađena najmanje dva da bi rodila.. Višnja, kao najranije voće (poslije trešnje), vrlo je važna voćna vrsta, koja je otporna ne samo prema suši vjetru, već i prema niskim temperaturama (podnosi temperature do -40 stupnjeva C) i njezin cvijet je otporan na kasne proljetne mrazeve za razliku od drugih voćnih vrsta. . U našim uvjetima višnja cvijeta u drugoj i trećoj dekadi travnja, plodove donosi od polovice do kraja lipnja, ovisno od klimatskih uvjeta i sorti te rodi u trećoj godini nakon sadnje. Stablo plemenitih sorti višanja dožive 25 do 30 godina, dok pojedinačna stabla i do 50 godina. Ubraja se u red najcjenjenijeg voća u industrijskoj preradi. Njezini aromatični plodovi su vrlo pogodni za spravljanje raznovrsnih kompota, sokova, rakija-višnjevaća i dr.). Uzgojeno je puno sorti od kojih je kod nas višnja maraska najpoznatija. Pradomovina joj je vjerovatno srednja Azija, a u Dalmaciji se uzgaja od 16. toljeća i od tada datira i proizvodnja likera-maraskina. Danas je najviše ima u području od Zadra do Makarske. Oblačinska višnja Od ostalih sorti spomenut ću samo »Oblačinsku višnju» koja dozrijeva između 20 i 30 lipnja. Plod je, relativno sitan, oko 3 grama težak, intenzivno crvene boje, slatkog okusa i arome, te je pogodna i za jelo u svježem stanju. Meso ploda je crveno, sočno, i vrlo bogato u osnovnim kemijskim komponentama te se često koristi za preradu u sokove. Stablo je patuljasto i s prilično razgranatom krošnjom. Izrazito je samooplodna višnja. Rano dalazi u rod i rodi obilno svake godine. Plodovi su odličan izvor vitamima C i A. Sušeni koriste se za pripremu čajeva. U narodnoj medicini koristi se i peteljka i koštica za pripremanje čaja protiv kamenca mokraćnih puteva i za liječenje slezene. Na kraju nešto fino, za dva mjeseca kada stignu višnje isprobajte ovaj recept 20 dag brašna 14 dag maslaca 7 dag šećera 2 žumanjka l/2 kg višanja, očišćenih, opranih bez koštica Preljev: 0.5 1 kiselog vrhnja 6 žumanjaka 6 velikih žlica šećera 2 velike žlice brašna Brašno, maslac, šećer i žumanjke umijesite da dobijete glatko tijesto koje zatim stavite na hladno jedno pola sata.. Stavite ga Nakon toga ga razvaljajte i stavite u pleh koji ste prije toga namazali i posuli brašnom.u Na tijesto stavite višnje i pecite na 180 stupnjeva dok se me ispeče. tada preko tijesta prelijte kremu, vratite natrag u pećnicu i nastavite pečenje još nekoliko minuta. Preljev napravite tako da izmiješajte žumanjke, šećer, brašno i kiselo vrhnje. Kuhajte na pari, morate stalno miještati dok ne dobijete gustu kremu koju prelijete preko kolača.

- 12:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.03.2008., nedjelja

Narcisa

Danas je Cvjetnica i meni radna nedjelja. Dan je baš po mom ukusu, prekrasan, sunčan i vjetrovit s velikim bijelim oblacima koji jure nebom. Šteta je što danas moram raditi, ali čim završim s poslom odjurit ću negdje da barem par sati uživam u mirisu proljeća, zelenoj travi, rascvjetalim voćkama i posebno narcisama. Narcise su uskrsni cvijet i danas ću pisati o njima. To su narcise iz mog naselja. Ovo je prvi puta u trideset godina da je u kamene žardinjere posađeno cvijeće i to se moralo ovjekovječiti. Biljka je dobila ime po lijepom mladiću Narcisu iz starogrčke mitologije. Ima puno verzija tog mita pa ih neću ovdje spominjati jer svaka verzija govori o istom. Zapravo je to moralna priča u kojoj su ponosnog i bezosjećajnog Narcisa kaznili bogovi zbog neuzvraćene ljubavi a na mjestu pogibije niknuo je prekrasan cvijet koji je po njemu dobio ime. Ovo je trubasta narcisa sa moga balkona. Narcisa ili sunovrat (Narcissus) je lukovičasta bljaka i samoniklih u prirodi ih ima oko 50 vrsta koje potječu iz Europe, sjeverne Afrike i Japana. Samoniklo rastu u Engleskoj. Prvu nedjelju u mjesecu aprilu Englezi nazivaju narcisnom nedjeljom, Daffodil Sanday. Tog dana dolaze ljudi sa svih strana u malo mjesto Dymock u čijoj okolici narcise rastu tako gusto da prekrivaju sve obronke i livade. Običaj je da se tom prilikom nabere puno trubastih narcisa za sve londonske bolnice. U 16. stoljeću su stigle prve lukovice narcisa u Nizozemsku i tada započinje njihov uzgoj kao ukrasne biljke u vrtu. Uzgojem je još dobiveno preko dvadesetak tisuća sorti koje su onda podijeljene prema obliku cvijetova. Spomenut ću samo par. Žuta narcisa -Narcisus pseudonarcissus Samonikolo raste po srednjoj i sjevernoj Europi i to po vlažnim planinskim livadama i svijetlim šumama. Cvate od ožujka do travnja, na svakoj stabljici nosi po jedan cvijet čije trube su velike ili veće od latica. Boja latica je dosta svijetlija od boje trube. Žuta narcisa se danas sve rijeđe može pronaći samonikla u prirodi. Bijela narcisa - Narcisus poeticus Raširena je po južnoj Europi. Njeno prirodno stanište su visoravni, vrlo rijetko se može naći u nizinama. Cvate kasnije od žute, od travnja do svibnja. Nosi jedan cvijet na stablici. Latice su bijele a truba žuta sa crvenim obrubom. Narcise se danas koriste samo kao ukrasne biljke. Nekada su se koristile i u narodnoj medici. Lukovica sadrži vrlo otrovne spojeve, te se je nekada davno koristila kao sredstvo za povraćanje. Danas se zna koristiti samo kao oblog protiv opeklina. Cvjetovi se često koriste za snižavanje povišene temperature, protiv kašlja, bronhitisa, astme i upale pluća. Cvjetovi narcisa kao lijek koriste se u vrlo malim količinama, jer su u većoj količini otrovni i uzrokuju povraćanje.

- 10:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.03.2008., subota

Breza

Dvije breze iz mog susjedstva Inače breza je nacionalno stablo Rusije, simbolizira proljeće i djevojku a evo što je o njoj rekao Sergej A. Jesenjin Zelena frizura, Djevičanske grudi, Zašto ti tanka brezo Pogled po jezeru bludi? O čemu ti zvoni pjesak? I što ti vjetar veli? Ili ti granata kosa Mjesečev češalj želi? Otkrij mi, otkrij, što misli Tvoj drveni um, Ja volim taj tvoj tužni, Predjesenji taj šum. A ona reče: - Druže, Radoznao tako, Danas u zvjezdanoj noći Pastir je ovdje plako. Ljeskala se je trava Mjesec je pružio sjene, On grljaše koljena moja, Bjelja no u žene. Uzdahnuvši duboko Pod zvonom grana ovih Izustio je: - Zbogom! Do ždralova novih! Ovo je fotka sa mojeg zadnjeg posjeta botaničkom vrtu Da pišem o brezama pobudilo me je sjećanje na jednu vitku i lepršavu djevojku moga djetinstva koja nažalost već dugo nije među nama, a ja je vidim u svakoj brezi, ista nježnost i elegancija, treperenje i onaj neki tajanstveni šum. Breza je prekrasno bjelogorično drvo koje raste u Europi i Aziji. Za nju se kaže da je pionirska vrsta jer među prvima zauzima površine na koje se šuma prirodno širi tako su česte brezove šume. Vrlo je otporna i prilagodljiva, samo ne podnosi močvarna tla. Izuzetno dobro podnosi štetne plinove, prašinu tako da se sadi u industrijkim i gradskim područjima. Njezin život traje otprilike do 100 godina, naraste u visinu do 20 metara a u debljinu oko 60 cm. Deblo je vitko, kora bijela i glatka (kod starijih stabala ispucala), listovi trokutasto zaobljeni na rubovima blago nazubljeni.Muške se rese pojavljuju u jesen, a ženske u proljeće. Sjeme s krilcem vjetar raznosi na velike daljine a plod je oraščić. Starim Slavenima i Keltima breza je bila jako važno drvo i uz nju je vezano mnoštvo običaja. U Siribu je bila čak i sveta jer je istjerivala zle duhove i zato su se od njezina drveta izrađivale kolijevke. Kažu da je breza sredstvo silaska nebeskog utjecaja, simbolizira put kojim nebeska energija silazi i kojim se ljudska težnja uspinje. Zaštitni je simbol vezan uz ljudski život. Od davnina je poznata i ljekovitost njezinog soka koji okrepljuje i jača.U drvu se napravi otvor te se stavi cijev po kojem sok curi u posudu. Takav sok poznat je pod nazivom brezova voda. Koristi se još kao i dodatak šamponima i raznim sredstvima protiv ispadanja i mašćenja kose. Evo jednog recepta za jačanje kose i protiv prhuti: Pet žlica suhih listova breze prelijemoo s 3 deci vruće vode i ostavimo dvadesetak minuta. Zatim procijedimo i u hladnu tekućinu stavimo 1 deci 70% alkohola. Tako smo dobili vodicu od breze koju umasiramo u kosu poslije pranja. I naravno priča o brezama ne može završiti bez najdražeg pjesnika Breze na ulici Kraj bijelih breza svakog dana Ja prođem srca razdragana. (Oduvijek ima tajnih veza Između pjesnika i breza.) Od čega dršćete, vi breze? Od slatkih slutnja ili jeze? Zašto vam krošnja podrhtava I onda kada vjetar spava? Na ulicu, med svijet što viče, Ko da ste izašle iz priče. Nježne, treperave i čiste Baš kao prva ljubav vi ste! D.Cesarić

- 08:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.