Ziki i drveće

DA LI VAM JE DOSTA PLAĆANJA NJIHOVIH CEHOVA?

Uglavnom pišem postove o onome što najviše volim i na neki način to je moj bijeg iz ove naše crne stvarnosti. Domaće medije izbjegavam jer nas tretiraju kao bića s jednom moždanom vijugom više od kokoši .Ali poslije svega ovog što se događa kod nas i kada čujem poruke preko svih medija kako svi moramo snositi teret krize, moram progovoriti ili ću eksplodirati. Tko je odgovoran za situaciju kojoj se nalazimo? Znam, odgovor je svjetska recesija. U ovoj zemlji recesija traje već desetljećima.Samo smo je zvali drugim imenom kao npr. pljačka zvana privatizacija koja je bacila na ulicu tisuće i tisuće radnika, zatim pljačka Mirovinskog fonda koja je ušla u anale najdrskijih pljački svih vremena, sanacija privatnih firmi i banaka novcem iz proračuna, privredni kriminal u javnim poduzećima pod patronatom Vlade koja imenuje njihove direktore i upravne odbore i da ne nabrajam dalje, previše bi se to odužilo. Iz budžeta svake godine sve manje novca ide za zdravstvo i školstvo, kao što će to Hrvatima. Tko ima novaca ići će kod privatnih doktora ili u inozemstvo kao svojedobno bivši ministar zdravstva Hebrang , a obrazovanje, kaj god, pa to je skupo i nije za svakog. Valjda oni najbolje znaju koliko ih košta školovanje njihove djece na elitnim učilištima po Americi, Engleskoj i drugim dijelovima svijeta. I tako dok naših pola milijuna nezaposlenih i penzići marljivo kopaju po kantama za smeće u svakodnevnoj borbi za preživljavanje, naša politička vrhuška kupuje luksuzne automobile, ručne satove u vrijednosti preko milijun kuna, jahte, vile, stanove od 400 kvadratnih metara, cijela sela i što ti ja znam što sve ne. Molim ću lijepo, i to sve od svoje skromne plaćice a tu i tamo uleti nekakvo nasljedstvo, kao svima su preci bili maltene bogatiji od Rockefellera i Onazisa zajedno. Istovremeno dok nam pričaju priče o tome kako ćemo svi moramo snositi posljedice «recesije» i traže od penzića, nezaposlenih i ostalih jadnika-radnika ove zemlje da plate njihov ceh, premijer-dezerter nastavlja primati uredno svoju bijednu plaćicu koje se ne želi odreći i to iz čistog domoljublja, iz istog razloga se saborski zastupnici ne žele odreći svojih povlaštenih mirovina koje ne samo što su besramne, četiri puta veće od prosječne hrvatske mirovine, već i protuustavne. O ostalim privilegijama, kao korištenju službenih vozila, kartica i drugim čudima neću ni pričati. I dok se kunu u svoje domoljublje te se smješkaju i mašu nam s TV-ekrana, najveća im je briga , u ovom trenu, koju od toliko primamljivih destinacija odabrati za ljetovanje ili po potrebi za preseljenje na neodređeno vrijeme. Čaša nam je već odavno puno ali ovo je kap koja ju je prelila. Meni je DOSTA, a vama? Fotke s posuđene s www.zamirzine.net i plovila.bloger.hr

- 17:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.07.2009., nedjelja

Donirajmo 3,66 kuna za neovisno novinarstvo

- 23:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.07.2009., petak

Oteti ga zaboravu

Svaki dan kada idem na posao, prolazim kraj stabla koje se kod nas sve rjeđe viđa iako je vrlo atraktivno i plodovi su mu jako fini. I tako dok prolazim ispod njegove bogate krošnje naviru mi uspomene iz djetinjstva kada smo jedva dočekali da mu sazriju plodovi pa da započne prava gozba s koje smo se vraćali doma zaprljanih lica i ruku sokom njegovih plodova. Koja uživancija! E, bila su to neka druga skromnija i radosnija vremena. Nije bilo novaca za slatkiše i razno-razne poslastice ali zato smo se veselili i uživali u onom što imamo. Često razmišljam o tim drugim vremenima ali o tome ću jednom drugom zgodom. Sigurno ste već pogodili da pričam o dudu ili murvi. Ovaj iz mojeg djetinjstva je bio crni a postoji još bijeli (poznat po dudovom svilcu koji se hrani njegovim listovima) i manje znan crveni dud. Crni dolazi iz Perzije dok je bijeli iz Kine a crveni iz sjeverne Amerike. Osim ove tri vrste postoje i brojni križanci. Dudovi su drvenaste biljke koje sadrže mliječni sok a u tu porodicu spada i smokva. Stablo crnog duda je visoko i dugovječno, kažu da živi oko 250 godina. Botaničko ime mu je Morus nigra. Bio je vrlo omiljen još u staroj Grčkoj i Rimu. Kod nas je znan od davnina, često se je sadio u dvorištima i uz putove da se pod njegovom krošnjom odmaraju putnici. Rođenje i ženidba nekada se obilježavala sadnjom duda. U Makarskoj su davno zasadili drvorede duda i njegovali ih tako da su postali zelena tenda i zaštitni znak grada. I velika je šteta što se više ne sadi kao hortikulturna vrsta jer je vrlo dekorativan, dobro podnosi obrezivanje a prekrasan je i u jesen kada mu lišće požuti. Kod tog stabla koristi se sve. Plodovi se koriste svježi kao sezonsko voće i prerađuju se u sirupe, sokove, džemove te čuvenu rakiju dudovaču. List i kora koriste se za ljekovite čajeve kod upale grla i šećerne bolesti te je prava je šteta što ga danas na tržnicama nema ili je prava rijetkost. Čula sam svojedobno da se nešto pričalo kako bi država davala poljoprivrednicima poticaje za podizanje nasada duda. Kako se kod nas uvijek puno priča a malo radi, ne znam da li se išta od tih silnih priča uspjelo realizirati. Nadam se da ga ipak neće progutati zaborav i ova moderna vremena jer je uistinu izuzetno i kao voćka i kao ukrasno stablo i botaničarima jer im razvoj dudova nije dovoljno poznat, zapravo razvili su iz nekih nama nepoznatih predaka cvjetnjača. Na svu sreću, još uvijek se mogu kod nas nabaviti sadnice i sigurna sam da ću posaditi barem jedan crni dud čim mi se ostvari san da imam voćnjak nešto poput ovog o kome Joanne Harris priča na početku svoje knjige Pet četvrtina naranče: - U jednom smo trenutku imali više od stotinu stabala - jabuka, krušaka, šljiva, dudova, trešanja, dunja, da ne spominjem grmove malina, polja jagoda, ribiza i ogrozda čije smo plodove sušili, spremali, pretvarali u pekmez, likere i prekrasne okruge pite s pâte brisée, creme pâtissiere i kremom od lješnjaka. Moje su uspomene začinjene njihovim mirisima, bojama, imenima. Moja se majka brinula za njih kao da su joj najdraža djeca. Od mraza smo ih štitili toplinom ocrnjelih lonaca podloženih našom vlastitom zalihom ogrjeva. Svakog bismo proljeća pri dnu stabala istovarivali pune tačke stajskog gnojiva. A ljeti bismo, da zaustavmo ptice,vezivali na grane srebrni papir izrezan u različitim oblicima, koji bi treperio i lepršao na vjetru, kao i čegrtaljke načinjene od uzice čvrsto svezane preko praznih limenki koje su proizvodile sablasne zvukove kojih su se ptice bojale, pa onda vjetrenjače od obojenog papir koje su se divlje okretale, te je voćnjak tako bio pravi karneval tričarija, blistavih vrpci i kričećih žica, poput božićnog slavlja usred ljeta. -

- 23:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.06.2009., petak

Vjetar i trave

Jako volim tu čudnu prirodnu pojavu zvanu vjetar. A kada je vjetrovito poseban užitak su mi šetnje livadama. Šum vjetra i njihanje trava bude uspomene iz djetinjstva, vraćaju me u doba bezbrižnosti i kako Mickiewicz u pjesmi Akermanske stepe kaže: - Stani! — Kakav mir! — Čujem ždralove u letu, koje dostigle ne bi oči sokolove, čujem kako se leptir ljuljuška na cvijetu, - Kako su prave stepe dosta daleko ja ću se zadovoljiti našim livadama a bude li ikada prilike otići ću do Baranje da posjetim u Bilju jedinu preostalu stepu u Hrvatskoj koja je proglašena spomenikom prirode. U ovom postu ću malo pričati o travama. Trave su za čovječanstvo jedna od najvažnijih biljnih porodica jer u njih spadaju žitarice, krmene biljke i bambus. Kažu da ih ima oko 10.000 vrsta. One su kozmopolitske biljke i rastu na svim tipovima zemljišta i čine vegetaciju stepa, prerija, pampasa i savana. Ono što je zajedničko svim travama je da imaju koljenčastu i šuplju stabljiku (izuzetak su šećerna trska i kukuruz), listovi nemaju peteljke i rukavcem obuhvaćaju stabljiku. Cvjetovi su u klasićima koji čine klasove ili metlice(opet izuzetak je kukuruz koji ima ženski cvat u obliku klipa). Cvijet redovno ima tri prašnika (izuzetak kod riže šest) i tučak s dva perasta vrška. Plod je pšeno i naravno svima je zajedničko oprašivanje vjetrom. Svima su nam poznate trave žitarice kao pšenica, raž, ječam zob, riža, kukuruz itd. Iako ukrašavaju livade i pašnjake, daju nam sijeno za prehranu stoke, manje su nam poznata imena raznih drugih trava kao repak, mirisavka, livadna vlasnjača, pahovka, treslica, zubača, stoklasa itd. pa ću par njih ovdje posebno predstaviti. Treslica ili majčine suzice To je trajnica čije je botaničko ime Briza . Raste širom Europe i to u umjerenom pojasu a zbog svog atraktivnog izgleda uzgaja se i kao ukrasna trava. Naturalizirala je i umjerena područja u Australiji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Pirevina lli pirika [agropvrum repens] Narodni naziv: pir, pirak, pirnika, pirovina, puzava pirika, zubaca Pirika koja je poznata kao teško iskorjenjiv korov jer se jako širi podzemnim rizomima. IIme joj dolazi od grčkog Agropyron agro (polje) a puros (pšenica), a poznata je i pod nazivom pseća trava jer ju jedu psi kada su bolesni. Pirika je trajna biljka iz velike porodice trava te srodnik je pšenice. Širi se podzemnim, puzavim vrežama i korijen se jako teško iskorjenjuje. Nadzemni deo je visok do 1 metra a listovi su zelene ili plavo zelene boje, veoma dugački i uski, sa kratkim dlačicama i pljosnati. Cvetovi su smešteni u dugačkim dvorednim klasovima. Iako raste posvuda najviše ga ima na vlažnim livadama. Koristi se i kao ljekovita biljka , i to za bolesti bubrega.pa se kaže da pola rala pirike vrijedi više od pet rali mrkve Iako se poljoprivrednici s tom izjavom ne bi nikako složili, podanak pirike izvanredno je sredstvo za čišćenje krvi i jačanje živaca. Zato prilikom iskorjenjivanja pirike nemojte bacati podanak, nego ga očistite,osušite te koristite za pripremu soka, čaja, vina ili tinkture. Evo recepta za pripremu tinkture od pirike koja jača imunitet, umiruje i dezinficira kožu: - 40 grama suhog korijena pirike - 1 deci 70% alkohola - 1 deci destilirane vode Usitnjeni suhi podanak stavimo u bocu, prelijemo alkohom i destiliranom vodom te bocu dobro zatvorimo. Potrebno je da odstoji najmanje 2 tjedna uz povremeno protresanje. Nakon toga se procijedi i tri puta dnevno uzima se 1 žličica tinkture s malo vode. Divlji sirak (Sorghum halepense) Za kraj ova lijepa trava koja je jedna od najtvrdokornijih korova koji se razmnožava sjemenim i rizomima. Klija u proljeće i tijekom ljeta. Rizomi su prilično debeli 1-1,5 cm, a mogu dostići dužinu od l m. Bijele su boje s crvenkastim zonama. Stabljika je uspravna, glatka i može da izraste i do 2,5 m. Cvjeta od srpnja do rujna, a dozreva od rujna do studenog. Divlji sirak voli topla, suha, peskovitija staništa. Zbog svoje žilavosti i velikog reproduktivnog potencijala predstavlja jedan od najštetnijih korova (kukuruz, soja, suncokret, šećerna repa itd.), voćnjacima, vinogradi i livadama, te je potrebno puno upornosti za njegovo uspješno suzbijanje. Odrasla biljka u jednoj godini ima reprodukciju od 8000-25000 semenki, čija se klijavost u zemljištu održava i do 10 godina, što otežava njegovo suzbijanje. I prevarili ste se ako ste mislili da to može završiti bez Cesarića. Kad budem trava Možda će onda bolje da bude Kada se jednog dana preselim U crve i u zemne grude. Ljuljat ću se u travama veselim, Mjesečinom i suncem poliven, Rasitnjen i dobro skriven. Ništa mi neće ostat od uma Nijedna misao mrtvoga duha; Ja neću imat ni uha ni sluha Da slušam tišinu svojega šuma. Ako me kada stanu i kosit, Neće mi bola nanijeti kosa Jedini teret koji ću nosit U novom životu biti će rosa.

- 08:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.05.2009., petak

Jorgovan ili kako bi Česi rekli šeřík

Kada dođu teška vremena, često zaboravljamo kako nas život ponekad zna i lijepo iznenaditi a izlet u Prag bio je takvo iznenađenje. Nisam baš neki ljubitelj razgledavanja i jurcanja po gradovima Europe ali izlet je bio prilika da se nakratko pobjegne od Zagreba i briga. Prag je divan grad, a od svih crkava, palača, mostova i ostalih znamenitosti, mene su najviše oduševili njegovi parkovi i zelenilo. Nevjerojatno je da jedan grad takve veličine, s takvim prometom i najezdom turista može mirisati a Prag miriše na proljeće i rascvjetani jorgovan. Doslovce kamo god se okreneš, u parkovima , uz ceste i ograde sve je prepuno jorgovana svih boja i nijansi. Zapitala sam se zašto se kod nas jorgovan ne koristi kao hortikulturna vrsta? Nekada nije bilo vrta i okućnice bez jorgovana a danas ga sve rjeđe i tamo viđamo i zato je ovaj post posvećen ovom mirisnom grmu. I uz svaki spomenik jorgovan pa tako i uz spomenik Mojsiju (fotografija Lidije Levar) Naš zagrebački jorgovan Botaničko mu je Syringa vulgaris svima je to poznat i omiljen listopadni grm ili od 4 do 7 metara visoko drvce porijeklom iz jugoistočne Europe i Male Azije. Proširio se ostalom Europom u drugoj polovici 16. stoljeća i do danas uspjelo se od dvadesetak vrsta uzgojiti oko 1200 kultivara. Jedina mana mu je kratko razdoblje cvatnje i to u mjesecu travnju i svibnju. Cvjetovi su dvospolni i tvore metličasti cvat koji je vrlo mirisan i naročito privlači pčele pa je prema tome jorgovan entomofilna vrsta. U entomofilne vrste spadaju one biljke koje imaju puno nektara a bez straha možemo rezati cvatuće grane jer mu to neće nimalo naškoditi. To je zato jer se cvjetovi stvaraju samo na mladim granama a nakon prikraćivanja stvaraju se na novim pupovima cvjetni izbojci koji će cvasti iduće godine. Redovitu rezidbu najbolje je obaviti poslije cvatnje. Pogoduju mu srednje teška, propusna tla, bogata humusom. Voli svjetlost, pa dobro uspijeva na osunčanom ili polusjenovitom mjestu. Najbolje ga je razmožavati grebenicama i to u mjesecu travnju. Odabere se jedna snažna grana i pripremi se tlo za ukorijenjivanje. Savine se grana i zakači žičanom kukicom u zemlju s time da dio grane koji idu u zemlju ne smije imati lišće. Iduće godine na onom dijelu grane koja je povinuta u zemlju razvit će se novi korjenčići i izboji. Nakon toga potrebno je položenicu odrezati s obiju krajeva i staviti u posebnu posudu. Ovaj način isprobat ću čim postanem vlasnik vrta i nadam se da će mi se ta želja ispuniti. Ne samo da se proširio po cijeloj Europi već i po Americi i Kanadi gdje se u njegovu slavu priređuju festivali svake godine u mjesecu svibnju. Tako je jedan od poznatijih onaj u Lombardu, država Illinois, koji se održava od 1930. godine. Zapravo 1927. godine pukovnik William Plum je svom dom zajedno s velikim vrtom u kojem je bilo posađeno 200 vrsta jorgovana poklonio selu i tako je vrt postao prekrasni javni park a i povod za organiziranje festivala jorgovana koji se eto održava već 79 godina i traje 16 dana. Ove godine od 2. do 17. svibnja pa ako se kojim čudom u to vrijeme zateknete u tom dijelu svijeta navratite jer Lombard spada u 100 mjesta koje su Amerikanci izabrali kao najljepša i ukojima bi željeli živjeti.

- 14:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.04.2009., nedjelja

Katarinčica, krasuljak, iskrica oliti tratinčica

Jako volim drveće ali volim i ostali biljni svijet a tu posebno mjesto ima tratinčica. Ljepota, otpornost i snaga koja se skriva u toj biljčici je čudesna i uvijek iznova izaziva divljenje. Botaničko ime joj je Bellis perennis a narodnih imena ima jako puno jer raste baš posvuda i sviju ju dobro znaju. Ono što zovemo cvijetom kod tratinčice zapravo je cvat, tj. puno sitnih cvjetića skupljenih u glavicu pa tako spada u porodicu glavočika. Glavočike su većinom zeljaste biljke i pored trava predstavljaju najveću porodicu cvjetnjača jer ih ima oko 11000 vrsta. Dijele se na dvije potporodice: cjevnjače i jezičnjače. Cjevnjače imaju u glavici ili samo cjevaste cvjetove ili cjevaste (iznutra) i jezičaste (izvana) kao što to ima tratinčica, ivančica, suncokret, kamilica itako dalje.Pojedini cvijetovi mogu biti dvospolni, jednospolni ili neplodni a čaška je potpuno zakržljala ili se pretvorila u dlačice koje služe rasijavanju ploda koji se zove roška. Tratinčica cvate od ranog proljeća pa sve do zime i kao mnoge druge biljke koje spadaju u glavočike vrlo je osjetljiva na svjetlo (sjetite se samo suncokreta), glavice su ujutro zatvorene, preko dana otvorene a navečer se opet zatvaraju. Isto tako glavice ostaju zatvorene i za kišnih dana. Zato je Englezi i zovu "eye of the day". Listovi su joj jajoliki i stvaraju prizemnu rozetu. Kod nas je slabo poznato da je tratinčica jestiva biljka. Jede se sve. Listovi se jedu sirovi ili prokuhani, najčešće kao salata koja podsjeća na salatu od matovilca. Nijemci često u proljeće jedu usitnjene listove pomiješane sa svježim kravljim sirom što je odlično za proljetno čišćenje krvi, maniraju cvjetne pupoljke te ih koriste kao začin. I cvjetovi su jestivi, a najčešće se koriste za dekoriranje jela i pripremu čaja. U nekim zemljama jede se i korijen. Osim jestivosti, ona je i vrlo ljekovita biljka. Čisti krv, jača organizam i liječi slabokrvnost, ublažuje bolove i grčeve u crijevima, koristi se za liječenje plućnih bolesti, oboljenja želuca, a vrlo je korisna kod poremećaja rada jetre. Čaj se priprema od cvijeta (za prehladu, grčeve u crijevima i želucu i za jetru), sirup isto od cvjetova (za kašalj i pročišćava krv) a svježi sok se koristi za liječenje organa za disanje. Sjetite se svega ovoga kada budete na nekom izletu daleko od grada i naberite tratinčice, osušite ih ili koristite sirove, kako vas je volja.

- 09:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.03.2009., četvrtak

Jela

Abies alba a zovu je još i obična jela je za mene sve samo ne obična. Posebna mi je po ljepoti i svemu onome što zna probuditi u meni. Šetnja jelovom šumom je kao divna bajka, čarobna, puna mirisa, posebne atmosfere i tišine koja me usrećuje.Nažalost, ona je naša najugroženijih vrsta drveća. Uništava je zagađenje, kisele kiše i smrekov moljac. Nadam se da ćemo ipak uspjeti pronaći način kako sačuvati jelove šume na ovim prostorima i i da će u toj bajci moći uživati i oni iza nas. Ime joj dolazi od latinskog abire u smislu udaljavanja od tla jer neke vrste dosežu visinu do 60 metara, a alba (bijela) zato što joj iglice s donje strane imaju dvije bijele pruge.Jela je crnogorična vrsta drveća koja raste u planinskim područjima i dosegne starost od preko 300 godina. Jedna od naših najstarijih jela živi u šumi Golubinjak Lokve i zovu je kraljica-jela, procjenjena starost joj je oko 200 godina. Vrlo je osjetljiva na hladnoću, zahtijeva visoku vlagu u zraku, odlično podnosi sjenu ali to rezultira vrlo sporim rastom. Najčešće raste na hranjim tlima iako ju možemo sresti i na kamenitim područjima. Ima valjkasto deblo, grane su su pršljenovima i ne vise. Ima uspravne valjkaste češere koji dozrijevaju iste godine i raspadaju se tako da ostane samo os. Na plodnim ljuskama imamo dvije sjemenke koje u prirodi nakon ispada iskliju idućeg proljeća. Jela je seto drvo Druida a njezine iglice su se palile da bi donijele blagoslov i zaštitu. Osim ljepote, ona je i vrlo ljekovita i u te svrhe koriste se pupoljci, kora i iglice. Iz iglica i grančica destilacijom vodenom parom proizvodi se poznato eterično ulje koje je blijedožute boje. Djeluje pozitivno na emocije, poboljšava raspoloženje, potiče mentalne aktivnosti, olakšava stanja tuge, stresa i nervne iscrpljenosti. Pa tko onda ne bi uživao u šetnji jelovom šumom. češer kod jele je uspravan iglice imaju 2 bijele crte s donje strane Slike su posuđene sa www.bchorsemen.org www.plantimag.de www.webster-dictionary.org tree-species.blogspot.com

- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.03.2009., nedjelja

Za 8. mart

- 21:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.02.2009., nedjelja

C e d a r Atlaski cedar iz mog zadnjeg posjeta Botaničkom vrtu Ovih dana odlučih dvije stvari. Prvo da končano pročitam knjigu Davida Gutersona Cedrovi pod snijegom za koju je svojedobno dobio PEN/Faulknerovu nagradu i ABBY - priznanje Američkog društva knjižara na najbolju knjigu godine, a drugo da napišem novi post i to baš o cedrovima. Cedrovi su drveće koje kod nas raste samo kao hortikulturna vrsta. Inače domovina mu je planinski predjeli južnog i jugoistočnog Mediterana kao i zapadna Himalaja. Ime mu potječe od grčke riječi kedron što znači moć. U cedrove ubrajamo četri vrste visokog drveća iz porodice borovki i to su: atlaski. himalajski, libanonski i ciparski cedar. Osim toga, postoji mnogo varijeteta koji se zbog svojih dekorativnih svojstava uzgajaju uglavnom u parkovima. Kod nas najzastupljeniji je atlaski cedar jer je najotporniji na zagađenost, vrlo prilagodljiv na našu klimu i brzo raste. Dosegne visinu od 40 metara i ima piramidalni krošnju. Njegova domovina je planina Atlas i Rif u sjeverozapadnoj Africi i to na visini od 1000 do 2000 metara. Iglice su mu plavičastosrebrnaste ili zelene i nalaze se u pršljenu. Češeri su mu valjkasti i smeđi, ravnog vrha. Ovu sliku iglica i češera posudila sam sa www.conifers.org Libanonski cedar je najpoznatija vrsta cedra u prvom redu zbog svoje dugovječnosti. Opće je poznato da drveće ne samo što su najveći organiznimi na svijetu već i najdulje žive. Ali životni vijek od 2000 godina fascinira i izaziva poštovanje i divljenje. Kako on ne izgleda kao ovaj kojeg sam fotkala u Botaničkom vrtu, posudila sam ovu sliku sa www.britannica.com. Taj simbol besmrtnosti, snage, uzvišenosti i plodnosti raste na visinama od 1300 do 2000 metara na planinama Libanona, Sirije i Turske. Naraste do 40 metara uvis a u mladosti kršnja mu je piramidalna a kasnije kišobranasta. Kora je tamnosiva a grane debele i dugačke, iglice su krute i četverobridne i 30 do 40 iglica nalazi se u čuperku. Češeri su uspravni i smeđi. Podnosi vrlo niske temperature ali zato vrlo sporo raste. U Europu je unesen u 16. i 17. stoljeću. Mirisno drvo libanonskog cedra vrlo je dobre kvalitete i koristi se u građevinarstvu i brodarstvu. Od njega je bilo izgrađeno i krovište Salomonovog hrama. Za Rimljane je bio sveto drvo. Spominje se i u Bibliji i Epu o Gilgamešu. Svima nam je poznat miris njegovo eteričnog ulja koje se dobiv destilacijom vodene pare iz drveta i drvenih strugotina. To ulje olakšava tegobe dišnog sustava, reume a kažu da ima i afrodizijačko svojstvo. Nekoć se koristio kao repelent i insekticid a danas ga nalazimo u najpiznatijim mirisima, kako muškim tako i ženskim.

- 12:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.04.2008., subota

Rascvjetana višnja

Sada je vrijeme kada se u Japanu obilježava Hana mi - vrijeme cvijetanja trešnje koje traje oko dva tjedna a posebno je popularno je noćno promatranje rascvalih grana trešanja.Sakura-no-hana ili trešnjin cvijet u Japanu se na poseban način obožava i slavi. On je vrhunac ljepote, simbol savršenstva i glasnik proljeća. A mene je očarala ova prekrasna višnja. Pogledajte! Kraj nje prolazim svakog dana kada idem na posao. Divnijeg prizora od ovog za mene nema i zato ću ovaj post posvetiti tom prekrasnom stablu A ovo je ta ista višnja noću Višnja - Prunus cerasus potječe od divlje višnje kojoj je domovina Mala Azija, Kavkaz i jugodistočna Europa. Stablo višnje je krivudavo, tamonosmeđe kore koja se ljušti u tankim slojevima. Raste kao grm ili stablo od 2 do 20 metera visine. Eliptični listovi na vrhu su zašiljeni i na licu sjajni, rubovi pilasti. Cvjetovi su bijeli s okruglim laticama u grupi od 2 – 4 cvijeta stavaraju štitac. Plod je crvenkasta ili crnkasta koštunica kiselkastog okusa. Vrlo je skormna , uspijevat će gotovo na svakom tlu i položaju, a postoje i sorte koje je se samooplođuju tako da možete imati samo jedno stablo za razliku od trešnje gdje moraju biti posađena najmanje dva da bi rodila.. Višnja, kao najranije voće (poslije trešnje), vrlo je važna voćna vrsta, koja je otporna ne samo prema suši vjetru, već i prema niskim temperaturama (podnosi temperature do -40 stupnjeva C) i njezin cvijet je otporan na kasne proljetne mrazeve za razliku od drugih voćnih vrsta. . U našim uvjetima višnja cvijeta u drugoj i trećoj dekadi travnja, plodove donosi od polovice do kraja lipnja, ovisno od klimatskih uvjeta i sorti te rodi u trećoj godini nakon sadnje. Stablo plemenitih sorti višanja dožive 25 do 30 godina, dok pojedinačna stabla i do 50 godina. Ubraja se u red najcjenjenijeg voća u industrijskoj preradi. Njezini aromatični plodovi su vrlo pogodni za spravljanje raznovrsnih kompota, sokova, rakija-višnjevaća i dr.). Uzgojeno je puno sorti od kojih je kod nas višnja maraska najpoznatija. Pradomovina joj je vjerovatno srednja Azija, a u Dalmaciji se uzgaja od 16. toljeća i od tada datira i proizvodnja likera-maraskina. Danas je najviše ima u području od Zadra do Makarske. Oblačinska višnja Od ostalih sorti spomenut ću samo »Oblačinsku višnju» koja dozrijeva između 20 i 30 lipnja. Plod je, relativno sitan, oko 3 grama težak, intenzivno crvene boje, slatkog okusa i arome, te je pogodna i za jelo u svježem stanju. Meso ploda je crveno, sočno, i vrlo bogato u osnovnim kemijskim komponentama te se često koristi za preradu u sokove. Stablo je patuljasto i s prilično razgranatom krošnjom. Izrazito je samooplodna višnja. Rano dalazi u rod i rodi obilno svake godine. Plodovi su odličan izvor vitamima C i A. Sušeni koriste se za pripremu čajeva. U narodnoj medicini koristi se i peteljka i koštica za pripremanje čaja protiv kamenca mokraćnih puteva i za liječenje slezene. Na kraju nešto fino, za dva mjeseca kada stignu višnje isprobajte ovaj recept 20 dag brašna 14 dag maslaca 7 dag šećera 2 žumanjka l/2 kg višanja, očišćenih, opranih bez koštica Preljev: 0.5 1 kiselog vrhnja 6 žumanjaka 6 velikih žlica šećera 2 velike žlice brašna Brašno, maslac, šećer i žumanjke umijesite da dobijete glatko tijesto koje zatim stavite na hladno jedno pola sata.. Stavite ga Nakon toga ga razvaljajte i stavite u pleh koji ste prije toga namazali i posuli brašnom.u Na tijesto stavite višnje i pecite na 180 stupnjeva dok se me ispeče. tada preko tijesta prelijte kremu, vratite natrag u pećnicu i nastavite pečenje još nekoliko minuta. Preljev napravite tako da izmiješajte žumanjke, šećer, brašno i kiselo vrhnje. Kuhajte na pari, morate stalno miještati dok ne dobijete gustu kremu koju prelijete preko kolača.

- 12:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.03.2008., nedjelja

Narcisa

Danas je Cvjetnica i meni radna nedjelja. Dan je baš po mom ukusu, prekrasan, sunčan i vjetrovit s velikim bijelim oblacima koji jure nebom. Šteta je što danas moram raditi, ali čim završim s poslom odjurit ću negdje da barem par sati uživam u mirisu proljeća, zelenoj travi, rascvjetalim voćkama i posebno narcisama. Narcise su uskrsni cvijet i danas ću pisati o njima. To su narcise iz mog naselja. Ovo je prvi puta u trideset godina da je u kamene žardinjere posađeno cvijeće i to se moralo ovjekovječiti. Biljka je dobila ime po lijepom mladiću Narcisu iz starogrčke mitologije. Ima puno verzija tog mita pa ih neću ovdje spominjati jer svaka verzija govori o istom. Zapravo je to moralna priča u kojoj su ponosnog i bezosjećajnog Narcisa kaznili bogovi zbog neuzvraćene ljubavi a na mjestu pogibije niknuo je prekrasan cvijet koji je po njemu dobio ime. Ovo je trubasta narcisa sa moga balkona. Narcisa ili sunovrat (Narcissus) je lukovičasta bljaka i samoniklih u prirodi ih ima oko 50 vrsta koje potječu iz Europe, sjeverne Afrike i Japana. Samoniklo rastu u Engleskoj. Prvu nedjelju u mjesecu aprilu Englezi nazivaju narcisnom nedjeljom, Daffodil Sanday. Tog dana dolaze ljudi sa svih strana u malo mjesto Dymock u čijoj okolici narcise rastu tako gusto da prekrivaju sve obronke i livade. Običaj je da se tom prilikom nabere puno trubastih narcisa za sve londonske bolnice. U 16. stoljeću su stigle prve lukovice narcisa u Nizozemsku i tada započinje njihov uzgoj kao ukrasne biljke u vrtu. Uzgojem je još dobiveno preko dvadesetak tisuća sorti koje su onda podijeljene prema obliku cvijetova. Spomenut ću samo par. Žuta narcisa -Narcisus pseudonarcissus Samonikolo raste po srednjoj i sjevernoj Europi i to po vlažnim planinskim livadama i svijetlim šumama. Cvate od ožujka do travnja, na svakoj stabljici nosi po jedan cvijet čije trube su velike ili veće od latica. Boja latica je dosta svijetlija od boje trube. Žuta narcisa se danas sve rijeđe može pronaći samonikla u prirodi. Bijela narcisa - Narcisus poeticus Raširena je po južnoj Europi. Njeno prirodno stanište su visoravni, vrlo rijetko se može naći u nizinama. Cvate kasnije od žute, od travnja do svibnja. Nosi jedan cvijet na stablici. Latice su bijele a truba žuta sa crvenim obrubom. Narcise se danas koriste samo kao ukrasne biljke. Nekada su se koristile i u narodnoj medici. Lukovica sadrži vrlo otrovne spojeve, te se je nekada davno koristila kao sredstvo za povraćanje. Danas se zna koristiti samo kao oblog protiv opeklina. Cvjetovi se često koriste za snižavanje povišene temperature, protiv kašlja, bronhitisa, astme i upale pluća. Cvjetovi narcisa kao lijek koriste se u vrlo malim količinama, jer su u većoj količini otrovni i uzrokuju povraćanje.

- 10:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.03.2008., subota

Breza

Dvije breze iz mog susjedstva Inače breza je nacionalno stablo Rusije, simbolizira proljeće i djevojku a evo što je o njoj rekao Sergej A. Jesenjin Zelena frizura, Djevičanske grudi, Zašto ti tanka brezo Pogled po jezeru bludi? O čemu ti zvoni pjesak? I što ti vjetar veli? Ili ti granata kosa Mjesečev češalj želi? Otkrij mi, otkrij, što misli Tvoj drveni um, Ja volim taj tvoj tužni, Predjesenji taj šum. A ona reče: - Druže, Radoznao tako, Danas u zvjezdanoj noći Pastir je ovdje plako. Ljeskala se je trava Mjesec je pružio sjene, On grljaše koljena moja, Bjelja no u žene. Uzdahnuvši duboko Pod zvonom grana ovih Izustio je: - Zbogom! Do ždralova novih! Ovo je fotka sa mojeg zadnjeg posjeta botaničkom vrtu Da pišem o brezama pobudilo me je sjećanje na jednu vitku i lepršavu djevojku moga djetinstva koja nažalost već dugo nije među nama, a ja je vidim u svakoj brezi, ista nježnost i elegancija, treperenje i onaj neki tajanstveni šum. Breza je prekrasno bjelogorično drvo koje raste u Europi i Aziji. Za nju se kaže da je pionirska vrsta jer među prvima zauzima površine na koje se šuma prirodno širi tako su česte brezove šume. Vrlo je otporna i prilagodljiva, samo ne podnosi močvarna tla. Izuzetno dobro podnosi štetne plinove, prašinu tako da se sadi u industrijkim i gradskim područjima. Njezin život traje otprilike do 100 godina, naraste u visinu do 20 metara a u debljinu oko 60 cm. Deblo je vitko, kora bijela i glatka (kod starijih stabala ispucala), listovi trokutasto zaobljeni na rubovima blago nazubljeni.Muške se rese pojavljuju u jesen, a ženske u proljeće. Sjeme s krilcem vjetar raznosi na velike daljine a plod je oraščić. Starim Slavenima i Keltima breza je bila jako važno drvo i uz nju je vezano mnoštvo običaja. U Siribu je bila čak i sveta jer je istjerivala zle duhove i zato su se od njezina drveta izrađivale kolijevke. Kažu da je breza sredstvo silaska nebeskog utjecaja, simbolizira put kojim nebeska energija silazi i kojim se ljudska težnja uspinje. Zaštitni je simbol vezan uz ljudski život. Od davnina je poznata i ljekovitost njezinog soka koji okrepljuje i jača.U drvu se napravi otvor te se stavi cijev po kojem sok curi u posudu. Takav sok poznat je pod nazivom brezova voda. Koristi se još kao i dodatak šamponima i raznim sredstvima protiv ispadanja i mašćenja kose. Evo jednog recepta za jačanje kose i protiv prhuti: Pet žlica suhih listova breze prelijemoo s 3 deci vruće vode i ostavimo dvadesetak minuta. Zatim procijedimo i u hladnu tekućinu stavimo 1 deci 70% alkohola. Tako smo dobili vodicu od breze koju umasiramo u kosu poslije pranja. I naravno priča o brezama ne može završiti bez najdražeg pjesnika Breze na ulici Kraj bijelih breza svakog dana Ja prođem srca razdragana. (Oduvijek ima tajnih veza Između pjesnika i breza.) Od čega dršćete, vi breze? Od slatkih slutnja ili jeze? Zašto vam krošnja podrhtava I onda kada vjetar spava? Na ulicu, med svijet što viče, Ko da ste izašle iz priče. Nježne, treperave i čiste Baš kao prva ljubav vi ste! D.Cesarić

- 08:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.02.2008., ponedjeljak

Tužna vrba

Živim u Novom Zagrebu tridesetak godina i svakim danom ga sve teže podnosim. Nekako preživljavam sa nadom da ću kad-tad uspjeti pobjeći jako daleko od njegovih "čari". Osjećam se kao da živim u jednom velikom kontejeru za smeće. Neki dan, na dionici od cca 500 metara nabrojala sam 6 hrpa raznoraznog otpada, a o sitnom smeću da i ne govorim. U svoj toj ružnoći ljepota drveća postaje još čudesnija i veća. Pričat ću o jednoj prekrasnoj tužnoj vrbi koja je tridesetak godina krasila ulaz u dječji vrtić i ispod čijih grana smo znali satima sjediti i uživati,a onda je ta ljepota nekom zasmetala i jednostavno odsjekli su je. Često joj se vraćam u sjećanju, kao što nikada neću zaboraviti najdražu pjesmu mog tate "Vrbe". Tužna vrba (SALIX BABYLONICA) spada u porodicu vrba koja obuhvaća oko 350 vrsta. Sve vrbe brzo rastu i otporne su na hladnoću, vole vlažna tla tako da ih često nalazimo uz rijeke i potoke. Domovina im je zapadna Azija odakle su se raširile po cijeloj sjevernoj polovici Zemljine kugle. Naraste do 12 metara, krošnja joj je posebnog oblika zbog izduženih i visećih grančica koje mogu doseći do zemlje. Cvate u ožuku i travnju i cvjetovi se pojavljuju prije listova. Sitni cvjetovi skupljeni su u klasaste cvatove, to je ono što zovemo mace. Vrba je dvodomna biljka, znači jedno stablo nosi samo ženske cvjetove koji imaju blijedozelene prašnike, a drugo stablo nosi muške cvjetove sa žutim prašnicima. Listovi su naizmjenični, uski i srebrnozeleni.. Često se sadi u parkovima i to naročito blizu vode jer zrcaljenjem u vodi stavara vrlo romantičan dojam. Kao čista vrsta je jako rijetka, češći su križanci. Što se simbolike tiče tužna vrba se ponekad dovodi u vezu sa smrću budući da morfologija toga drveća izaziva osjećaj tuge. Neki kažu da se zove tužna zbog velikog bola za dragom i izgubljenom domovinom kada su Židovi pali u babilonsko ropstvo te su u znak žalosti objesili svoje harfe na vrbe. Vrba je od davnina poznata kao ljekovita biljka, i to se koristi kora. Kora svih vrsta vrba sadrži salicil koji se najviše upotrebljava protiv upala, bolova, snižavanje povišene tjelesne temperature. U proljeće se skida kora sa srednje debelih, 2 - 3 godine starih grana i potom se usitni i suši. Nekad davno kada nije bilo drugih ljekova čaj ili tinktura koristili su se protiv bolova i povišene tjelesne temperature, čak ju je koristio i Hipokrat koji je živio u 4. st.pr.n.e. Ljekovitost kore priznala je i službena medicima te izolirala salicil kao prah protiv upala i bolova. Kada se uspjelo kemijskim putem proizvesti salicilnu kiselinu započela je proizvodnja najpoznatijeg lijeka u svijetu Aspirina a vrba se prestala koristiti kao prirodna sirovina. I za kraju A.Tukler i njegove vrbe u magli te citat iz Emigranata W.G.Sebalda: "U prvo nam je vrijeme nedostajao širok vidik, ali su se zato sada pred našim prozorima kretale zelene i sive lancete dviju vrba, gotovo neprekidno čak i u dane bez vjetra. Stabla su bila jedva kojih petnaestak metara udaljena od kuće, a igra lišća bivala je već tako bliska da izvirivši van koji put povjeruješ kako si dio toga.

- 10:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota

PINIJA

Dugo me nije bilo jer stisle me neke teške brige. Evo konačno ugrabih malo vremena pa da barem nešto napišem. Htjela sam cijeli prošli mjesec pisati o borovima kojih ima oko 100 vrsta. Kako nisam ništa od toga stigla , a kolegica sa posla mi je za Božić darovala sadnicu Pinus pineae koju smo i okitili kao božićno drvce, pisati ću sada samo o toj vrsti bora. To je moja sadnica. Kao i ostalo drveće i borovi imaju svoju simboliku. Na Dalekom istoku bor je simbol besmrtnosti, a dva bora simbol bračne vjernosti. Prema tajnim kineskim društvima bor se zajedno sa čempresom nalazi na vratima Grada Vrba ili Kruga neba i zemlje, zapravo boravišta besmrtnosti. U Japanu se od bora i čempresa grade Šinto hramovi i izrađuje obredni pribor. Osim toga u Japanu je i simbol nepokolebljivosti u životu ispunjenom teškom borbom, simbol je i ljudi koji unatoč pritiscima postojano brane svoje mišljenje kao što bor odlijeva naletima vjetra i oluje.Po šintoističkom učenju božanstva, kami, žive u krošnjama drveća, pa Japanci za vrijeme novogodišnjih svečanosti postavljaju dva bora iste veličine uz kućna vrata da bi privukli kame i njihova dobročinstva. Bor ima trajno lišće i zato je za njih boljih od drugog drveća. Pinus pinea, pinj, pinija je zimzeleno drvo koje naraste do 25 metara visine, krošnja mu je zaobljena ili kišobranasta, kora sivo-smeđa ili crvenkastosmeđa. Spada u dvoigličaste borove jer se po dvije iglice nalaze u čuperku. Češeri su okrugli a sjeme koje se zove pinjol ima tvrdu ljudsku i jestivu jezgru. Pinjoli su plodovi borova roda Pinus čiji se krupniji primjerci upotrebljavaju kao hrana. Plodovi bora (uglavnom Pinus monophylia i Pinus edulis) sakupljali su se u Sjevernoj Americi još prije 10 000 godina, dok ih u mediteranskom području (Pinus pinea) upotrebljavaju već preko 2 000 godina. Pinija raste u područjima oko Sredozemnog mora a kod nas prirodno samo na otoku Mljetu i potrebno je oko 15 godina da bi davala veću količinu češera, ali je zato produktivna cijelo stoljeće. Berba se obavlja ručno, a češeri se suše na suncu kako bi se njihove ljuske otvorile. E sad nešto više o pinjolima: Pinjoli pripadaju skupini orašastih plodova sa posebnom aromom, visokim sadržajem ulja i bjelančevinama. Osobito su bogati vitaminima i mineralima. Od vitamina tu su vitaminim A, C, D, E, a od minerala željezo, magnezij, fosfor, cink i selen. Iz davnina su poznata i njihova afrodizijačka svojstva. Sadrže i velike količine masti ali su to uglavnom nezasićene koje su korisne u prevenciji kardiovaskularnih bolesti i snižavanju lošeg kolesterola. Koriste se još kao ljekovito sredstvo protiv uznemirenosti, tuberkuloze, kod poremećaja rada bubrega, mokraćnog mjehura i probavnog sustava. Da bi se očuvala aroma i okus čuvamo ih u čvrsto zatvorenoj posudi u hladnjaku najviše do tjedan, a u zamrzivaču do mjesec dana. Iako se pinjoli katkad jedu sirovi, obično se prije upotrebe lagano ispeku u tavici ili u pećnici kako bi još više do izražaja došao njihov okus. U talijanskom umaku pesto pinjoli u kombinaciji s bosiljkom, češnjakom, maslinovim uljem i parmezanom daju potrebnu masnoću koja će povezati sve sastojke, kao i potrebnu blagost. U Francuskoj pinjoli se upotrebljavaju u pripremi preljeva za salate od svježeg povrća s maslinovim uljem. U Grčkoj i Turskoj pinjoli se dodaju kuhanom povrću i riži. Isto tako dodaju se i slasticama. Zaista imaju široku primjenu u kulinarstvu svih mediteranskih zemalja.

- 15:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.09.2007., ponedjeljak

Divlji kesten

Završio moj godišnji i u Zagrebu me dočekalo pravo jesenjsko vrijeme, a jedna od prvih asocijacija vezanih uz jesen su vrući maroni. Ali neću pričati o njima i o stablu na kojem rastu već o divljem kestenu ili konjskom kestenu čije je botaničko ime Aesculus hippocastum a čiji opstanak je opasno ugrožen.napadom kestenova moljca minera i njegovom sve većom raspostranjenošću. Ja se nadam da će se pronaći efikasan način suzbijanja i da ovo prekrasno stablo ipak neće nestati s ovog prostora. Ovako izgledaju listovi i cvjetni pupovi u proljeće Neki misle da kultivirani nasljednik divljeg kestena je pitomi kesten ali se radi o potpuno dvije različite biljke iako jako slično izgledaju. U drevnoj Kini je kesten bio stablo zapada i jeseni. Sadio se na žrtveniku te strane svijeta. Svaka strana svijeta imala je svoje stablo tako da su tu još bagrem, tuja i katalpa. Po predaji je simbol predviđanja jer je plod kestena bio hrana za zimu. To je stablo koje naraste do 20 metara visine i ima velike prstenaste listove i grozdaste uspravne cvatove.Cvjetovi su bijeli ili crveni sa žutim ili crvenim mrljama. Tobolac ploda je bodljikav zeleni omotač u kojem se nalaze 1 do 2 ploda sjajne tamnosmeđe boje s bijelom točkom. Domovina mu je Perzija, zbog svoje ljepote sadi se u parkove i dostiže starost od 200 godina. U središnju Europu su ga donijeli Turci, jer su pomoću sjemena lječili konje. Sredinom 19. stoljeća postaje cijenjena ljekovita biljka. Cvjeta u svibnju, a plodovi sazrijevaju u rujnu i listopadu. Kora drva prilikom sušenja ima miris sličan amonijaku i gorka je okusa, a svi dijelovi divljeg kestena su neotrovni, iako su mu plodovi nejestivi ali zato imaju izuzetno ljekovita svojstva. Nekada su mu se pripisivala magična svojstva i vjerovalo se da nošenjem neparnog broja sjemenki u džepu štiti od raznih bolesti. Kao ljekovita bilja postao je poznat u 19. stoljeću iako se kao lijek protiv groznice koristio još u srednjem vijeku. Plodovi divljeg kestena sadrže tanine, bjelančevine, vitamine B1, C i K te kestenove saponine. Najdjelotvorniji kestenov saponin je escin koji djeluje protuupalno, jača stijenke krvnih žila, pomaže protiv ateroskleroze i upale vena. U ljekovite svrhe sjemenke se skupljaju u jesen i to dok se još nalaze u zelenom bodljikavom omotaču jer će tako najduže zadržati svježinu, a za kasniju upotrebu mogu se osušiti. Pričom o kestenu započinje i H. Hesse svoj roman Narcis i Zlatousti: "Ispred polukružnog luka što ga podupiru dvostruki stupići na ulazu u samostam Mariabronn, tik uz put raslo je stablo kestena, osamljeno čedo juga što ga je prije mnogo godina donio neki hodočanik iz Rima. Bio je to pitomi kesen snažnog debla; njegova se krošnja nježno nadvijala nad put, udisala je punim plućima vjetar, kasno je prolistavala u proljeće kad je sve uokolo već bilo zeleno, pa čak su se i samostanski orasi zaodjenuli svojim crvenkastim mladim lišćem, no za najkraćih noći tjerale bi iz pregršta lišća blijede, bijelozelene zrake njegovih neobičnih cjetova koji su mirisali tako upozoravajuće i tjeskobno oporo, a u listopadu, kada su voće i grožđe već bili obrani, po jesenjem vjetru izbacivao bi bodljikave plodove iz požutjele krošnje koji nisu dozrijevali svake godine, oko kojih su se tukli samostanski dječaci i koje je subprior Gregor, podrijetlom iz Francuske, pekao u svojoj izbi na vatri u kaminu. Neobično i nježno lijepo stablo puštalo je svoju krošnju da leluja iznad ulaza u samostan, poput kakva profinjenai lagano zimogrozna gosta iz nekog drugog kraja, u tajnom srodstvu s vitkim dvostrukim stupićima od pješčenjaka na portalu i kamenim uresima prozorskih lukova, frizova i nosećih stupova, kojeg su voljeli Talijani i Latini a domaći ga promatrali kao tuđina." Najpoznatiji kesten na svijetu zove se "kesten stotinu konja" iz okolice grada Sant Alfio na Siciliji. Nalazi se u šumi Carpineto na istočnoj strani vulkana Etna. Legenda kaže da se jednom kraljica sa sto svojih vitezova sklonila pod njegovu krošnju za vrijeme oluje i otuda mu ime. Starost mu se procjenjuje na više od 2000 godina. Botaničari ga opisuju kao najveće (opseg mu je oko 52 metra) i najstarije stablo u Europi. Iznutra je šuplje i drži se takoreći samo na svojoj kori. Sastavljen je od pet sraštenih stabala koja su izrasla iz jednog panja pa su se vodile velike diskusije o njegovoj jedinstvenosti koja je potvrđena DNK analizom. 1965. godine kesten je proglašen nacionalnim spomenikom i pod zaštitom je UNESCA. Četristo metara dalje nalazi se još jedan kesten koji je star najmanje 1000 godina a zovu se Castagno Nave..

- 17:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

29.07.2007., nedjelja

H. Hesse: S t a b l a

- 10:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

27.07.2007., petak

GINKO

Jednog tmurnog i kišovitog jesenskog dana, jureći preko parka na Trgu Petra Krešimira, iznenada sam ugledala nešto prekrasno. Stala sam i nisam mogla vjerovati. Usred sivila, kao da je suncem obasjano, blještalo je žutim listovima prekrasno stablo. Izgledalo je čudesno i nadnaravno lijepo kao u snu. Kada sam se nakon dosta vremena vratila u stvarnost uzela sam jedan list da mu saznam ime. I eto ime toj čaroliji je GINKO. Ginko (Ginkgo biloba) ili gospina kosa - znanstvenici smatraju da je to najstarije drvo na našem planetu. "živi fosil" star oko 250 milijuna godina. Prije toliko godina zemljom su hodali dinosauri. Domovina mu je Kina gdje su mu prirodna staništa u provinciji Čekiang. Ime stabla dolazi od kineskog Gin-ko što znači srebrni plod. Stloljećima se sadi oko hramova i na grobljima. U Europu je stigao pčetkom 18. stoljeća. Naraste do 40m, a postigne debljinu veću od 2 m, a dosegne starost od više stotina godina. Najstariji ginko nalazi se u Japanu i starost mu se procjenjuje na 1200 godina a u Europi najstariji primjerak ginka nalazi se u Leidenu, Nizozemska. Ginko je listopadno dvodomno drvo. Krošnja je u mladosti čunjasta, u odraslog stabla raširena, a u različtih varijeteta različita. Muški su primjerci vitki, a ženski imaju široku krošnju. Sa muških stabala lišće opada skoro mjesec dana ranije nego kod ženskih. Cvate za vrijeme listanja u travju i svibnju, a plod dozrijeva u rujnu i listopadu iste godine. Stablo počinje rađati u dobi od 30 do 40 godina. Kora je svijetlosiva do tamnosiva, dugo vremena je glatka, a u starosti izrazito ispucala. Lišće je lepezasto, u proljeće svijetlozeleno, tamnozeleno ljeti, a u jesen žuto. Ginko je otporan na niske temperature i dobro uspjeva na svježim i dubokim tlima. Sjemenke su oblikom poput koštica marelice samo što su sitnije, neugodno mirišu (na užegli maslac). Pa je i to jedan razlog da se u dekorativne koriste muška stabla. Budući da se lagano razmnožava vegetativnim putem, dobiveno je nekoliko vrtnih formi, a najpoznatiji kultivari su: Aurea (zlatnožuto liše tijekom ljeta), Autumn Gold (muški kultivar široke okrugle krošnje), Fastigiata (krošnja čunjasta, grane prema gore), Lanciniata (veliko lišće, 20 - 30 cm široko), Pendula (manje stablo kišobranske krošnje) itd. U Japanu se koristio kao žrtveno stablo. Narodi Dalekog istoka upotrebljavali su listove i sjeme ginka u medicinske svrhe prije nekih 5000 godina. Naročito za liječenje astme, moždane cirkulacije. Tek je u 20. stoljeću medicina verificirala njegova ljekovita svojstva. Još jedna zanimljivost vezana uz ginko kada je 6. 8.1945. godine bačena atomska bomba na Hirošimu u potpunosti je unišen grad i poginulo je oko 140.000 ljudi , u samom središtu eksplozije nalazilo se drvo ginko koje je preživjelo i nakon nekog vremena počelo ponovo rasti

- 08:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.07.2007., nedjelja

PALME I PALMICE

Ljudi moji bilo je to jako davno a sjećam se ko da je bilo jučer, kada sam prvi put bila na moru i vidjela uživo palme. Očarale su me. Tako su posebne, lijepe i egzotične. I kad je ovako vruće tko ne bi sanjao o pješčanoj plaži i palmama.Pošto moram ostati u Zagrebu, barem da napišem post o ovim prekrasnim biljakama. Zagrebačke palme iz Botaničkog vrta Krenimo! PALME Palme (latinski Arecaceae, prije Palmae) Predstavljaju biljnu porodicu jednosupnica (Monocotydolenes), kojoj pripada oko 2800 vrsta. Žive samoniklo većinom u tropskim i suptropskim krajevima, a u ostalim područjima se kultiviraju kao ukrasne biljke. Palme su drvolike, često vrlo visoke biljke, koje na vrhu nerazgranjenog, stupastog debla nose čuperastu krošnju, sastavljenu od lepezastih ili perastih listova. Cvjetovi su jednospolni, skupljeni su u metličaste cvatove, koji su u početku ovijeni velikim tulcima (spatha). Ocvijeće iz 6 listića je zeleno, a samo rijetko živo obojeno. Cvijet sadržava ili jednu, nadraslu, trogradnu plodnicu ili po tri jednogradne s jednim sjemenim zametkom. Plod je koštunica, boba ili orah. Zbog svoje ljepote i dekorativnosti palme se često sade kao ukrasno drveće u parkove i vrtove na svim područjima s toplom klimom gdje mogu uspjevati. I kod nas na jadranskoj obali mogu se u parkovima i vrtovima vidjeti palme koje su posađene kao ukrasne biljke. Naročito u Opatiji. Jedina europska vrsta je žumara koja potječe iz zapadnog Mediterana.Kod nas je uobičajena sadnja samo četiri vrste palmi: kanarska datulja, visoka žumara, končasta vašingtonija i niska žumara, mediteranska lepezasta palma, iako na jadranskoj obali može rasti čak više od sto vrsta palmi. Postoje i vrste koje rastu u umjerenim područjima i mogu izdržati dosta niske temeprature. U palme se često ubrajaju i vrste koje im samo na prvi pogled sliče, a botanički im nisu srodne: cikas i banana. Još jedna iz kolekcije Botaničkog. Sada malo o nekim vrstama i sortama: VISOKA ŽUMARA - Najčešća je vrsta u nas, što može zahvali svojoj otpornosti na hladnoću. Pouzdano podnosi temperature do -5°C, pa i niže. Osim što je najotpornija na hladnoću, otporna je i na vjetar. Dakako, jaki naleti bure oštećuju lišće, ali se u slijedećoj vegetaciji nadomjesti novim.Naraste do 20 m visine. Bez obzira na to, pogodna je i za manje vrtove zbog male širine. Postoji i patuljasti kultivar "Nanus" gotovo bez debla. MALA ŽUMARA - Potječe iz zapadnog Mediterana. To je grmolika palma koja u zrelosti tjera mlade izboje, te s godinama djeluje kao da je zasađeno više palmi zajedno. Ima lepezasto lišće, što je čini vrlo sličnoj velikoj žumari, no za razliku od nje puno je niža - visoka svega 2-3 m. Teško podnosi jake, dugotrajne mrazeve. DATULJA - Potječe iz Sjeverne Afrike i Zapadne Azije. Po izgledu je lako razlikujemo od prethodne dvije po perastim listovima. Najveća je palma koja raste u našim područjima - u svoj domovini može narasti do 30 m, a pojedinačni listovi su dugi 4-6 m. Ujedno je i najosjetljivija na hladnoću, pa joj je prvih godina nužna zaštita od mraza. CIKAS, SAGO PALMA Izvorno iz Japana. Dosta sporo raste pa mu konačna visina ne prelazi 1-2 m. Ta karakteristika uvjetuju njegovu visoku nabavnu cijenu. U zreloj dobi počinje se naginjati i tjera mlade izboje iz osnova. Tada počinje cvjetati svojim zlatnožutim cvatovima. Muški cvat ima miris ananasa. Cikas je osjetljiv je na mraz, zato traži najzaklonjenija staništa. Iz tog razloga češće ćemo ga naći kao lončanicu nego zasađenog u vrtu. Iako jako podsjećaju na palme po perastim listovima, oni su razvojno vrlo udaljeni. Riječ je o živom fosilu, biljci koja se milijunima godina nije mijenjala. Tako se ta biljka vrijedna poštovanja koristi pojedinačno kao soliter. Neki dan sam u Konzumu vidjela da prodaju cikas, baš je prekrasan ali i skup. Jednog dana kada budem bogata i budem imala svoj botanički vrt u njemu će pod obavezno biti naravno i cikas. JAPANSKA BANAKA Također rodom iz Japana. Najotpornija je vrsta na hladnoću iz roda banana (Musa). Podnosi temperature do -5°C. Naraste do 5 m visine. Botanički gledano banane su trajnice i rado tjeraju nove izdanke iz korijena. Zato, nemojte se iznenaditi kada se pojedinačno zasađena biljka nakon nekoliko godina pretvori u skupinu. Za konačan lijep izgled biljke vrlo je važno u koji dio vrta ćemo je zasaditi. Kod izbora mjesta za sadnju treba posebnu pažnju obratiti na izloženost vjetru. Njihovo veliko svježe zeleno lišće je jako osjetljivo na udare vjetra i lako puca. Dobro se uzgaja i u posudi. E sad je red, da ovaj post završim jednom pjesmom. Ma sigurno ste pogodili da je to pjesma L.Paljetka Tri palme Davno nisam čuo pjesmu sa Havaja, bolan plač gitare, tihi poj davno nisam gled'o tvoje crne oči samo svud me prati sanja roj. Tri palme na otoku sreće gdje oblaci kruže svu noć, gdje lađa za lađom se kreće i skoro u luku će doć'. Tri palme, tri tajne, tri sjene, naš raj, naše nebo, naš dom i čarobni lik male žene, u srcu sačuvao sam svom. Stara pjesma zvoni, sjeća me na prošlost i na davnu ljubav, sreću svu ... slušam kako plače, gitara u noći i ja pjevam tiho pjesmu tu ... Tri palme na otoku sreće gdje oblaci kruže svu noć, gdje lađa za lađom se kreće i skoro u luku će doć'.

- 21:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.